150. obljetnica

Novinarka Nada Glad priprema monografiju DVD-a Delnice: Oni koji svjesno idu u oganj da bi ga odmakli od bližnjeg

Marinko Krmpotić

Foto Marinko KRMPOTIĆ

Foto Marinko KRMPOTIĆ

Ovom će knjigom biti obuhvaćeno razdoblje lokalnog, ali i regionalnog te republičkog vatrogasnog aktivizma s posebnim naglaskom na svijest da je čovjek udružen i čeličen s onim do sebe, jači od svakog neprijatelja i svake nevolje, kaže Nada Glad



DELNICE – Velikih i svake pažnje vrijednih 150 godina DVD-a Delnice bit će obilježeno i objavljivanjem knjige o toj iznimnoj obljetnici. Na tom monografskom izdanju radi novinarka u mirovini Nada Glad koja iza sebe već ima dva djela ove vrste. Tako je još 1997. godine pod njenom uredničkom paskom nastala knjiga »Naše Lokve«, da bi potom 2019. godine nastala knjiga »Radio Delnice-Radio Gorski kotar«, vezana uz pola stoljeća rada tog jedinog elektroničkog goranskog medija. Ovom će njezinom knjigom biti obuhvaćeno razdoblje lokalnog, ali i regionalnog, te republičkog vatrogasnog aktivizma s, kaže nam, posebnim naglaskom na svijest da je čovjek udružen i čeličen s onim do sebe – jači od svakog neprijatelja i svake nevolje.


Jedan posjet mijenja sve


Objašnjavajući razloge zbog kojih se prihvatila tog velikog posla, Nada Glad kaže:


– Branimir Andlar i Krešimir Košmrlj, dvojica mladih i snažnih ljudi u najboljim godinama, rekoše mi već pri prvom susretu 2024. da je cijela 2025. godina obljetničarska s obzirom na putovanja kroz stvarne i moguće požare koji su prijetili uništenjem stvaranoga u delničkoj zajednici (ali ne samo u njoj), a koje su njihovi prethodnici uspješno gasili i pogasili. Njih dvojica su mi, rekoše, došli predložiti da sve vrijedno s naslova delničkoga dobrovoljnog vatrogastva, sjećanja radi, spomena, nezaborava, upozorenja i poticanja pospremimo u jednu knjigu! Među korice koje će čuvati tragove i poticati na ponavljanje (s unapređenjem) onoga što je bilo vrijedno u posljednjih 150 godina.


Nada Glad




Imajući u glavi, ali i na stolu, neke druge planove, nisam komentirala taj, u početku poobiman zadatak, no tog su mi trenutka hoćeš-nećeš krenula kroz glavu događanja vezana za vatrogastvo s redovnim pozivima medijima da pratimo njihov rad i redovne dnevno-mjesečno-godišnje aktivnosti. Bilo je tu mnogo susreta, izlazaka na teren, izlazaka na požarišta, izvješća sa sastanaka, vijesti o podjelama priznanja. Sjetila sam se mnogih pojedinaca koji su, za mnoge im usputnike, živjeli svoje obiteljske i međususjedske živote, ali su pored toga imali i svoje planove s ciljem čuvanja tzv. mirne svakodnevice svakoga od nas. Sjetih se i nezaboravnih strepnji iz zraka, cestom, prugom i iz Delnicama nedalekih vojnih skladišta ‘90., zvuka sirene koji je sablasno sjekao zračni omotač nad nama najčešće objavljujući neku opasnost.


Branimir i Krešimir


Vrijeme je prolazilo, godine su jedna drugu smjenjivale, s obnovom prijedloga o radu na monografiji delničkog vatrogastva dugo nakon toga, pojavili su se gore uvodno spomenuti dječaci, danas ugledni čelnici vatrozaštite i sljednici ideje iz daleke 1875. godine, već spomenuti Branimir i Krešimir. Nastavljači tradicije vatrogastva. Proveli su me prostorom Vatrogasnog doma u glavnoj delničkoj Supilovoj ulici, pokazali prošlost u slikama, figuricama, uređenom okolišu. Spomenuli nove ideje preuređenja, obnove, rada s najmlađima. I – nakanili su me k istraživanju posvjedočenoga, pisanju. Ulaženju u sjećanja dok nisu izblijedjela, ili još tragičnije – nestala. A bogohulno je ne osjetiti taj vid zaštite čovjeka, stvaranoga života, polja, šuma i svega dobroga – ljudskim štitom. Kolona onih koji su bili spremni na svaku pa i najtežu žrtvu – osobnog stradavanja u ognjima za koje se počesto nije saznavalo kako su i otkud nastajali. Videći to, srećom najčešće na snimkama, pitala sam se: Što sve čovjek može? Može sve. Rukujući tehnikom, utreniranom brzinom, snagom duha, jakošću tijela čovjek, okružen istomišljenicima oko sebe, najčešće pobjeđuje. I u srazu s vatrenom stihijom. U svakom zlu, ako nisi sam, ako stvaraš prijateljstvo, ono ti se baš tada uzvrati! Ali je pritom važno ostati i živjeti na zemlji kao čovjek!


Mijene i promjene


Tako je, nakon mnogih životnih mijena i promjena, nakon prenesenih mi iskustava i spoznaja sugovornika u vatrogasnom odijelu, nakon iščitanih napisa u dnevnom tisku…, nakon susreta i razgovora s ljudima koji su bili sudionici in vivo u dnevnom vrtloženju i stvaranju boljeg svijeta, promijenjen moj pogled i prvotni stav o njima, njihovoj ulozi u našem okruženju, o vatrogastvu uopće. Te sam ljude odjednom počela doživljavati kao junake. Kao heroje. Pa tko to svjesno ide u naručaj smrti od ognja kako bi je odmaknuo od bližnjega? Zato knjiga o njima neće biti samo štivo za čitanje, nego i udžbenik o stvaranju prijateljstva i svijeta bez granica. Svijeta u kojem je čovjek davno pronašao vatru, posvojio njezinu djelujuću energiju i upregnuo je u pomake dobrobiti življenja na zemlji. I nije je se odrekao niti u trenucima koji su graničili s njezinim mogućim opasnim djelovanjem. Nije, ali ju je nastojao sputati, podrediti potrebama, zagospodariti njome i njenom nasilnom i posesivnom strašću. I u velikoj je, najvećoj mjeri uspijevao. Suprotstavljen joj svojom trajnom i neustrašivom upornošću i herojstvom što je karakteristika ovog ljudskog lanca natopljenog što dobrotom, što adrenalinskim poticajima, zaključila je Nada Glad.


Dobra klima


Iako najčešće udaljen radi funkcije, svojedobno politički i društveno aktivan u brojnim događanjima, te osobito angažiran u vatrogasnoj sferi, Ivan Gašparac, na jednoj zajedničkoj kavi, a prilikom tog opasnog vremena u Delnicama, predložio je da razmislim »hoću li se poduhvatiti pisanja knjige o DVD-ovcima«. Spomenuo mi je opću dobru klimu u kojoj delnički (ili uopće goranski vatrogasci) već godinama (cijelo stoljeće!) djeluju, donio mi je na uvid primjerak knjižice napravljene o 100. godišnjici iz 1975. godine, Spomenicu 1875.-1975. u čijem je sadržaju objedinjena građa stogodišnjeg postojanja delničkog DVD-a koju je (kao i gotovo sve novinske članke punio vatrogasnim zbivanjima) pripremio tadašnji tajnik Društva Kazimir Tomac. Spomenica »se rodila« u tadašnjoj delničkoj Tiskari Delnice, u vrijeme direktorovanja Josipa Prelca, lektorice su bile dvije drage delničke profesorice hrvatskog i francuskog jezika Meri Pavičić i Marija Pavešić.