Jučer, 26. srpnja, navršilo se točno 57 godina otkako je snažni potres pogodio Skopje. Ta tragedija povezala je makedonsku prijestolnicu s Primorjem, točnije Crikvenicom. Tu je, naime, bio smješten dio djece za koju je organizirana i nastava na makedonskom jeziku.

Upravo na zbrinjavanje tada evakuirane djece usmjeren je i rad prof. dr. Marjana Dimitrijevskog s Instituta za nacionalnu povijest u Skopju. Kako bi prikupio što više informacija, za pomoć se obratio i crikveničkom Gradskom muzeju.

Ravnateljica Muzeja, Silvija Huljina, Novom listu je ustupila tekst prof. dr. Dimitrijevskog, nastao zahvaljujući i na informacijama koje su zajednički prikupili u proteklih nekoliko mjeseci.

Tužni prijevoz

»Prije 57 godina, dana 26. srpnja 1963. godine, u 5 sati i 17 minuta, građane Skopja probudila je podzemna grmljavina, podrhtavanje tla i pucanje zgrada. U trenutku paničnog straha i neizvjesnosti istrčali su na ulice, da nisu bili svjesni razmjera nesreće koja je snašla njihov grad.

Crni dosje skopskog potresa bilježi da je pod ruševinama živote izgubilo 1.070 građana, od čega 470 muškaraca, 430 žena i 120 djece. Nakon potresa ništa više nije isto. Ni grad, ni njegovi stanovnici, a ponajmanje djeca.

Za djecu koja su preživjela katastrofu uslijedilo je razdoblje evakuacije i putešestvija«, počinje svoj tekst prof. dr. Dimitrijevski, dalje opisujući tijek evakuacije: »Evakuacija skopske djece započela je tužnim prijevozom prepunjenim vlakovima bez voznoga reda do za njih nepoznatih mjesta.

Vlakovi su vozili u nepoznatom pravcu po čitavoj tadašnjoj Jugoslaviji – 30.000 poluobučene djece, onakve kakve ih je zadesila katastrofa, bez prtljage. U to je vrijeme u 19 gradova i mjesta u Hrvatskoj evakuirano 3.136 djece i onemoćalih osoba iz Skopja.

Evakuirane osobe su bile smještene po raznim objektima prilagođenima za tu namjenu poput ljetovališta, dječjih domova, odmarališta i drugih objekata. Nakon što su se nakon nekog vremena djeca privikla na novu situaciju, došlo je vrijeme početka nove školske godine.

U tom je smjeru bilo pokušaja da se na nekoliko mjesta otvore i zažive škole na makedonskom jeziku. Naposljetku su skopska djeca iz brojnih mjesta prebačena upravo u Crikvenicu. I tu dolazi do priče koja je snažno povezala Crikvenicu i Skoplje«, piše makedonski znanstvenik.

Humano i prijateljski

»Humana je Crikvenica zajedno s okolnim mjestima otvorila svoja vrata i dočekala evakuiranu djecu Skopja koja su od 3. rujna 1963., zajedno sa svojim nastavnicima, počela pristizati u grupama.

Djeca su bila raspoređena u domove: »Vladimir Nazor«, u kojem su boravila 102 učenika od 1. do 5. razreda, zatim »Kamensko« sa 120 učenika i »Karlovac« u kojem je smješteno 55 učenika od 6. do 8. razreda.

Jedno od odmarališta u kojemu su bila smještena djeca iz Skopja / Foto Gradski muzej Crikvenica

Uz Crikvenicu s 12 nastavnika i 13 odgajatelja, školu na makedonskom jeziku uspjelo se organizirati u Poreču i Leskovcu. Novoosnovanu je školu u Crikvenici formirala Skupština općine grada Crikvenice.

Škola se nalazila u jednom paviljonu odmarališta »Vladimir Nazor«, u objektu koji je do tada služio kao ustanova za organizirani odmor i rehabilitaciju djece i mladih Grada Zagreba. Nastava je započela 1. listopada 1963. godine.

Zbog manjka prostora, prijepodne su nastavu imali viši, a poslijepodne niži razredi. Zanimljivo je napomenuti da su djeca u školu polazila i subotom kako bi se nadoknadili izgubljeni sati zbog kašnjenja s početkom nastave.

Djeca su sudjelovala i u aktivnostima izvan školskih obveza. Uvjeti, organizacija te pažnja koju su evakuiranoj djeci pružali građani i općinske vlasti u Crikvenici bili su uistinu humani i prijateljski«, zaključuje ovaj dio priče prof. dr. Dimitrijevski.

Ističe »veliku ljubaznost građana grada Crikvenice koji su se u svakom pogledu maksimalno trudili djeci osigurati pristojne uvjete za život i obrazovanje«. »Osigurali su vizualna školska sredstva i pomagala, a djeca su dobivala i školski pribor od društveno-političkih organizacija, ustanova i poduzeća u gradu i okolici kao i od svojih vršnjaka iz Crikvenice, Rijeke i ostalih gradova u blizini.

Školu je, kao i sve ostalo, financirala Skupština grada Skopja, a prostor je osigurala Skupština općine Crikvenica. Općina je pravno formirala nastavu koju je kontrolirao Zavod za školstvo grada Rijeke«, opisuje organizaciju školovanja djece iz stradaloga grada.

Oproštaj u suzama

»Nakon osam mjeseci boravka u Crikvenici i nakon uspješnog završetka školske godine, 16. svibnja 1964. godine, započeo je povratak evakuirane djece i drugog osoblja u Skopje. Tim su povodom na otvorenom, pred dječjim domom »Vladimir Nazor« i prisutnim građanima Crikvenice, gostima iz društveno-političkih, kulturno-prosvjetnih organizacija i delegata iz Rijeke i Zagreba, evakuirana skopska djeca priredila školsku oproštajnu svečanost s kulturno-zabavnim programom.

Nakon toga su, zahvaljujući se građanima Crikvenice i okolnih mjesta s kojima su se družili gotovo čitavu godinu, dana 18. svibnja 1964. godine nastavnici i učenici u suzama napustili Crikvenicu«, piše prof. dr. Dimitrijević, podsjećajući da su »djeca najprije autobusima prevezena do Rijeke odakle su vlakom, ponovo bez voznog reda, krenula za Skopje«.

»Nastavnici i učenici iz Skopja neće zaboraviti sliku svog povratka u Skopje gdje su 19. svibnja 1964., u 20 sati, vlakom pristigli na peron razrušenog željezničkog kolodvora, na mjesto odakle su i krenuli.

Uz veliku su ih radost dočekali roditelji i rodbina te predstavnici grada Skopja«, zaključuje svoj tekst, nastao u suradnji s crikveničkim Gradskim muzejom, makedonski znanstvenik.