Na blagdan Majke Božje Bistričke, 13. srpnja ove godine, Crikvenica je postala svjedokom povijesnog trenutka. Naime, nakon čak 239 godina izbivanja, u grad na Dubračini vratili su se pavlini, red svetog Pavla Prvog Pustinjaka! U samostanu sv. Antuna u Crikvenici prošle je nedjelje i službeno obavljena primopredaja samostana i župe između Franjevačke kustodije sv. Jeronima i Hrvatske pavlinske viceprovincije. Svečani povratak obilježen je emotivnom procesijom u kojoj su nošene relikvije sv. Pavla Prvog Pustinjaka, dok je središnje euharistijsko slavlje predvodio riječki nadbiskup Mate Uzinić, u koncelebraciji s brojnim svećenicima i redovnicima. Time su pavlini, nakon gotovo dva i pol stoljeća, ponovo preuzeli pastoralnu brigu u ovom gradu. Njihov dolazak označava ne samo duhovni povratak, već i simboličnu obnovu višestoljetne prisutnosti reda koji je nekoć oblikovao kulturni i religijski identitet crikveničkog i šireg područja.

Nemoguće je moguće

Iako se pavlini ne vraćaju u svoj drevni samostan iz 1412. godine, koji danas služi kao hotel Kaštel, Crikvenica im ponovo postaje dom. Njihovo novo sjedište bit će donedavni franjevački samostan sv. Antona, izgrađen 1930. godine na mjestu srednjovjekovne pavlinske crkve. Franjevački samostan sv. Antona nalazi se nešto dalje od pavlinskog samostana te pripada kustodiji sv. Jeronima sa sjedištem u Zadru. U Crikvenici će ostati dvojica pavlina: fra Gaudencije Vito Spetić te fra Pafnicije Tomislav Lokmer. O viziji novog početka, duhovnom poslanju, svakodnevici u novom samostanu svetog Antuna i drugim temama porazgovarali smo s fra Gaudencijem Vitom Spetićem, priorom i župnikom novouspostavljene pavlinske zajednice u Crikvenici. Saznajemo da je drevni pavlinski samostan u Crikvenici osnovan 14. kolovoza 1412. godine. Njegov osnivač knez Nikola IV. Krčki opremio ga je dobrima i omogućio njegovo djelovanje brojnim povlasticama. Povelja o osnivanju samostana potpisana je u centralnom samostanu vikarije, Sv. Nikole na Gvozdu, u prisutnosti prve trojice pavlina koji su djelovali u Crikvenici: fratara Jakova Dončića, Nikole Pasarića i Tome Kerepčića. Samostan je ukinut 1786. godine ukinućem pavlinskog reda u Habsburškom Carstvu.

– Pavlinski red u Hrvatskoj je ukinut 1786. godine po odluci ondašnje politike koja je po caru Josipu II. prozvana »jozefizam«. Ova politika je inzistirala da se svi monaški redovi ukinu, što je bilo potpuno nepravedno i neutemeljeno jer se radilo o tome da je država na taj način nastojala prigrabiti posjede redovnika. Od 400 redovnika pavlina, u Hrvatskoj nije ostao niti jedan. Nakon ukinuća pavlinskog reda u Njemačkoj 1851. godine i zabrane u Poljskoj 1863. godine, kraj Prvog svjetskog rata 1918. godine dočekala su samo dva pavlinska samostana u Poljskoj: u Čenstohovi na Jasnoj Gori i u Krakovu (Skalka). Nakon I. svjetskog rata pavlini se počinju vraćati, što će reći da smo mi još uvijek u eksponencijalnom rastu. Svaki red kao posebna zajednica sa svojim specifičnostima odgovor je na vjerske izazove određenog vremena, u našem širenju pokušavamo odgovoriti na poziv evanđelja. Tako jedni redovi u crkvi nestaju, drugi nastaju, a neki stari redovi se obnavljaju, tako i mi – govori fra Vito.

Dodaje da je povratak pavlina u Hrvatskoj počeo 1972. godine, kad su pavlini nastanili samostan Kamensko u predgrađu Karlovca. Samostan Svetice pavlini otvaraju 1993. godine, a iste godine vraćaju se u Istru u svoj drevni samostan Sv. Petar u Šumi.

– Prije 239 godina sigurno nitko nije mogao pretpostaviti da će se pavlini ikada vratiti u Crikvenicu. To je bila završena priča. Odlučeno je da pavlina više nikad neće biti i povratak je iz tadašnje perspektive izgledao kao nešto nemoguće. Ipak, nemoguće postaje moguće, što je za nas jedan znak djelovanja Božjega, odnosno činjenice da Bog uvijek ima posljednju riječ, a ne čovjek. Ljudi su učinili sve da pavlina u Crikvenici više ne bude, ali Bog često ima drugačije planove i poglede – ističe fra Vito.

Monaška duhovnost

Samostan u kojem se danas pavlini nalaze prethodno je ostao bez ljudstva s obzirom na to da zajednica franjevaca nema dovoljno podmlatka.

– Postavilo se pitanje što će biti s ovim samostanom i kako s njime postupiti. Baš zbog stoljetnih veza pavlina i Crikvenice ovaj je samostan ponuđen upravo pavlinima. Naravno, mi smo to s radošću prihvatili. Prošli su mjeseci dogovora te potpisivanja isprava i dokumenata s obzirom na to da osnivanje samostana u crkveno-pravnom smislu nije jednostavan proces, ali je u konačnici sve prošlo jako dobro i danas smo ovdje gdje jesmo – otkriva naš sugovornik.

Na pitanje o duhovnoj viziji pavlinskog reda za Crikvenicu, fra Vito odgovara da planiraju biti blizu ljudima u svakodnevnom životu, ali ističe i da monaški radovi nemaju velike planove za »1.000 godina unaprijed«.

– Jedno od velikih pravila monaške duhovnosti glasi: »Age quod agis«, odnosno »Radi to što radiš.« Mi živimo u današnjem danu, a ne u onome što će biti sutra. Naravno da želimo biti prisutni u župnom pastoralu, u susretu s ljudima, u otvorenosti i zajedništvu, ali vidjet ćemo što nam budućnost nosi. Mi svećenici obično kažemo: prvu godinu promatraš, drugu radiš, a treću uživaš. Dakle, sada smo u fazi promatranja. Pravo pitanje je što Bog želi, a jedno je sigurno: molit ćemo mnogo, molit ćemo za Crikvenicu i Crikveničane – naglašava fra Gaudencije Vito Spetić.

Uobičajeni redovnički dan

Kako izgleda jedan uobičajeni redovnički dan crikveničkih pavlina?

– Svatko se ustaje kad mu odgovara, ali je važno pohoditi zajedničke jutarnje molitve, koje obično traju od 7 do 8 sati ujutro. Zajedničke molitve imamo i nakon ručka, one su nešto kraće, od 30 do 45 minuta. Večernje molitve s misom i pobožnostima traju oko sat i pol. Tu je još osobna molitva, a jako je važan i studij, odnosno čitanje. Imamo i obvezu svakodnevnog fizičkog rada. U svakom slučaju, vodimo se idejom da ne možeš nešto dati drugome ako to i sam nisi primio – kaže fra Vito.

Crikvenički »koludri«

Drevni crikvenički pavlinski samostan s početka 15. stoljeća nastao je u blizini mora, na ušću rijeke Dubračine gdje je danas smješten hotel Kaštel. Pavlini su ondje neprekinuto djelovali od 1412. do 1786. godine. Današnji grad Crikvenica je nastao upravo oko pavlinskog samostana, šireći se u koncentričnim krugovima u ostale dijelove. Pavlinski samostan je u to vrijeme imao školicu u kojoj je svatko mogao naučiti čitati i pisati. Imao je i ranarnika, što bi odgovaralo današnjoj funkciji medicinskog brata, pa čak i liječnika. U sklopu samostana djelovao je i hospicij u koji je svatko mogao doći i besplatno prespavati tri dana i tri noći. Samostan je imao i podrumara/vinara koji je ljude učio kako napraviti vino, ali i druge proizvode od voća i slične vještine. Crikveničani su nekada pavline zvali »koludri«, a pavlini su u Crikvenicu donijeli i polupjenušavo vino »koludar«. Samostan je bio pod velikim patronatom knezova Frankopana jer je on ujedno bio i njihova stara zavjetna crkva. Pavlinski samostan bio je i riznica mnogih glagoljaških isprava, koje tijekom stoljeća govore mnogo o samostanu i povijesti. Crikvenički samostan je prvi u Hrvatskoj sagradio pilanu vodenicu. Pojednostavljeno rečeno, riječ je o mlinskom kotaču čija je vrtnja služila za piljenje drva. Koliki je pozitivan utjecaj i važnost pavlinski samostan ostavio na području Crikvenice, dovoljno govori činjenica da je u grbu grada Crikvenice ucrtan upravo crikvenički pavlinski samostan.