U Crikvenici je u subotu, 15. studenoga 2025., s ponosom obilježen Dan dragovoljaca Crikveničko-vinodolskog kraja “Barakuda”, čime je odana počast hrabrim ljudima koji su u najtežim trenucima stali u obranu domovine.

Nakon 34 godine,  ponovno su se okupile Barakude – dragovoljci Domovinskog rata koji su prvi krenuli u obranu s područja bivše Općine Crikvenica.

Svečanost je započela paljenjem svijeća kod spomenika braniteljima iz Domovinskog rata, gdje su članovi postrojbe „Barakude“ zajedno s predstavnicima lokalne vlasti i građanima odali počast poginulim, nestalim i umrlim braniteljima.

U Gradskoj vijećnici u Crikvenici uslijedio je službeni dio programa ispunjen zahvalnošću i sjećanjem.

Foto: M. Matejčić

Okupljenima su se obratili inicijator obilježavanja Nenad Klarić, zapovjednik „Barakuda“ Ivan Antić – bojnik u mirovini te gradonačelnica Crikvenice Ivona Matošić Gašparović.

„Ovo je dan kada se s ponosom prisjećamo hrabrosti i nesebičnosti naših dragovoljaca. Njihova djela nisu samo povijest – ona su temelj slobode i sigurnosti koju danas živimo. Grad Crikvenica uvijek će čuvati uspomenu na njihovu žrtvu i biti uz svoje branitelje“, istaknula je Ivona Matošić Gašparović.

„Posebna zahvala ide inicijatoru ove svečanosti, Nenadu Klariću, zapovjedniku Barakuda Ivanu Antiću, svim sudionicima koji su se odazvali, ali i onima koji, nažalost, više nisu među nama. Bilo je emotivno, lijepo i ponosno. Velika mi je čast što sam u ime Grada Crikvenice mogla uručiti zahvalnicu Ivanu Antiću, kao znak zahvalnosti prema svim Barakudama – našim herojima“, rekla je Ivona Matošić Gašparović.

Odlazak crikveničkih dragovoljaca na ratište 1991.

Zaoštravanje situacije diljem Hrvatske i sve šire područje ratnih djelovanja na teritoriju naše države potakli su velik broj stanovnika Općine Crikvenica da se dragovoljno jave u obranu domovine. Tako je njih stotinjak početkom rujna od djelatnika Sekretarijata za narodnu obranu svakodnevno tražilo da ih se pošalje na ratište, u postrojbe Hrvatske vojske. Međutim, dragovoljce se nije moglo odmah uputiti na ratište, trebalo je obaviti odgovarajuću pripremu i provjeru. Ljudi su postajali sve nestrpljiviji i otvoreno su iskazivali nezadovoljstvo prema djelatnicima SNO.

Kako je to tada izgledalo svjedoči Ivan Antić, bojnik u mirovini, jedan od dragovoljaca koji su htjeli na ratište.

Prvi pokušaj našeg organiziranog odlaska na ratište bio je 30. rujna 1991. kad sam po odobrenju MORH sa zajedno s još tri dragovoljca otišao u Gospić u zapovjedništvo 118. brigade. Nakon provedena tri dana u zapovjedništvu 118. brigade i razgovora sa zapovjednicima Norcem i Oreškovićem, vraćamo se u Crikvenicu sa zadatkom da ustrojimo postrojbu od okupljenih dragovoljaca, koja bi se potom opremljena i naoružana uputila na ličko ratište. Pojedinci koji su odmah htjeli na ratište bili su nezadovoljni s općinskim čelnicima koji nisu željeli izaći u susret istim pojedincima, jer nisu željeli da bilo tko od žitelja Općine na ratište ide neorganizirano, bez zapovijedi Glavnog stožera OS RH i bez odgovarajuće pripreme. Zbog tog pristupa često nisu bili shvaćeni od pojedinaca koji su bili nestrpljivi, a privremeno rješenje nađeno je na način da se dio dragovoljaca uputi u sastav policije koja je osiguravala punktove na prometnicama, kazuje Ivan Antić.

Početkom listopada stiže zapovijed da se naša dragovoljačka postrojba uputi u sastav samostalnog bataljuna HV-a u Starigrad-Paklenicu. To izaziva pravo oduševljenje dragovoljaca, no neposredno pred sam odlazak, kad su već bila spremna dva autobusa za prijevoz, dolazi zapovijed da se obustavljaju sva upućivanja postrojbi na ratište. Nezadovoljstvo dragovoljaca je nakon toga sve veće, no napokon 15. studenoga dolazi zapovijed za odlazak na ratište. Dragovoljci se okupljaju, za zapovjednika voda određuje se Ivan Antić, određuju se zapovjednici desetina i svaki se vojnik upoznaje s dužnostima koje ga očekuju. Kompletna postrojba se u Crikvenici oprema novim maskirnim odorama, također i s formacijskim naoružanjem, jednim borbenim kompletom streljiva i ostalom potrebnom opremom. Potom se ukrcavaju u autobus i odlaze na Kačjak gdje se obavlja postrojavanje postrojbe uz nazočnost tadašnjih djelatnika Sekretarijata za narodnu obranu i predsjednika Skupštine Općine Crikvenica Luke Pobora. Predsjednik Skupštine Luka Pobor obraća se pripadnicima postrojbi sa željom da ispune sve zadatke koji se od njih očekuju. Nakon toga, uz pratnju Vojne policije odlaze u rajon prikupljanja, u motel „Lucija“ u Kostrenu i tako postaju dio 111. brigade HV-a. Od 18. studenog crikvenički dragovoljci i službeno postaju 3. vod 3. satnije „A“ bojne 111. brigade HV-a s ukupno 37 pripadnika, a to je bila jedina postrojba iz pričuvnog sastava koja je uključena u sastav jedne djelatne postrojbe HV-a.

Nakon nekoliko dana pripreme i obuke postrojba 22. studenoga 1991. u 17,15 sati odlazi na ličko ratište, gdje se smješta i zauzima položaje na području Drenovog Klanca pokraj Otočca.

Zapovjednik voda Ivan Antić se prisjeća prvog borbenog zadatka voda »Barakude«

U ranim jutarnjim satima vozilima krećemo iz Švice preko Otočca do Starog sela, odakle nastavljamo pješice krećući se u kolonama do položaja iznad Novog Sela do Tukljaca. Utvrđujemo se i pripremamo za djelvanje uz maksimalan oprez, s obzirom da se neprijatelj nalazi u neposrednoj blizini. Noć je hladna, noge promrzle, na položaju smo dočekali smjenu i već na povratku zaboravljamo i hladnoću i neprospavanu noć, zadovoljni što smo obavili zadatak.

Od tada pa nadalje držanje položaja postaje naša svakodnevnica, a da nismo zaboravljeni i prepušteni sami sebi dokazuje posjet općinskih čelnika Luke Pobora i Dragana Barca, koji su nas obišli 30. studenoga i donijeli nam donacije. U tim prvim danima su se posebno isticali vojnici Jerčinović, Rodić, Župan i izvidnička desetina predvođena zapovjednikom Sandrom Rukavinom. Tako su izvidnici Klarić i Rukavina u jutarnjim satima 8. prosinca 1991. prvi ušli i izvidjeli selo Tukljace. U slijedećim danima naši su položaji, na kojima se izmjenjujemo u okviru satnije i bojne, sve češće izloženi neprijateljskoj vatri i granatiranju.

Uz djelovanje neprijatelja, posebne poteškoće zadavala nam je i oštra zima, temperatura se spuštala i do -20°C, pa je kod nekolicine vojnika došlo i do promrzlina. Najteže je bilo od 11. do 13. prosinca, na položaju smo bili više od 50 sati, što je uzrokovalo smrzotine kod vojnika Rodića, Samse, Vlašića i Ćavara. Istovremeno četnici ulaze u Čanak koji se nalazi u našoj neposrednoj blizini te masakriraju pučanstvo i pripadnike 128. brigade. Naša bojna interventno odlazi na položaje kod Ramljanja, gdje se vodi bliska borba protiv neprijatelja. U toj borbi iz našeg voda sudjeluju Rukavina, Antić,Vukić, Stopinšek i Blažević. Neprijatelj je zaustavljen u daljnjem prodoru prema Otočcu te u nastojanju da ovlada vojarnom u Ramljanima, u kojoj su bile velike količine zalihe goriva.

Dana 15. prosinca naša kompletna postrojba kreće u Ramljane i čišćenje terena prema Čanku. Visoki snijeg i hladnoća otežavaju kretanje, no ipak u noćnim satima ulazimo u Čanak, zaposjedamo položaje i čekamo daljnje zapovijedi. Umor, hladnoća i snijeg djeluju na pad morala u postrojbi, pa zapovjednik bojne ujutro izdaje zapovijed o izvlačenju u selo Lisac kod Ramljana, gdje ostajemo u stanju pripravnosti.

Od 17. prosinca se postrojbe smjenjuju na crti obrane i naša se postrojba vraća u Švicu, gdje se odmaramo i popunjavamo novim dragovoljcima iz crikveničke općine, tako da nas sada ima ukupno 53.

Postrojba se 21. prosinca vraća na borbene položaje Ramljani – Stipanov Grič, gdje ostaje do 29. prosinca, kad odlazi na odmor u Crikvenicu. Na ratište se vraćaju 2. siječnja 1992. i iste večeri zbog prodora neprijatelja u Drenovu Klancu zaposjedaju položaje u selu Lončari. Cijeli dan i noć bili su izloženi topničkoj vatri i pokušajima pješačkog prodora neprijatelja, kojima su uspješno odoljevali. U tim okršajima je ranjen Sandro Rukavina, koji je zbrinut u sanitetu u Brinju i potom u Otočcu.

Nakon uspješno obavljene zadaće, postrojba dobiva pohvale od zapovjednika bojne te 5. siječnja izlazi iz sastava 3.satnije »A« bojne i ustrojava se kao njena 4. satnija, a na prijedlog Zorana Kršula satnija se nazviva »Barakudama«. Od 8. siječnja 1992. »Barakude« se smještaju u vojanu u Ramljanima, gdje drže položaje.

»A« bojna daje svečanu prisegu u Rijeci 27. siječnja 1992., a među njima i 59 pripadnika »Barakuda«, koji se 29. siječnja vraćaju na ličko ratište i razmještaju na području Brinja.

U to vrijeme vlada »Sarajevsko primirje« pa nema borbenih djelovanja, nego se obavlja vojnička obuka. U skladu s primirjem, na ličkom ratištu više nema potrebe za većim brojem postrojbi pa tako 1. travnja dolazi do zapovijedi o demobilizaciji »Barakuda«.

Demobilizirana je crikvenička dragovoljačka postrojba kroz koju je prošlo ukupno 78 vojnika dragovoljaca s područja bivše Općine Crikvenica.

Nakon demobilizacije 25 pripadnika »Barakuda« prelazi u sastav 155. brigade, dok u sastavu 111. brigade ostaje 20 pripadnika »Barakuda« koji se aktiviraju u djelatnom sastavu »A« bojne OSRH-a.