Nakon dugotrajne borbe s posljedicama zdravstvenog stanja koje ga je zadesilo prije mnogo godina, 1. travnja 2026. godine u 75. godini života u Rijeci je preminuo Zdenko Mance. Iako je njegov znanstveni i profesionalni put bio jako bogato strukturiran i prije dolaska u Novi list, upravo 1987. godina i njegovo imenovanje na mjesto direktora jedne od najznačajnijih medijskih kuća u Hrvatskoj pamtit će se kao njegovo životno djelo. I ne samo zbog golemog značaja posla koji je učinio u Novom listu, nego i zbog utjecaja na cjelokupnu medijsku scenu Hrvatske, njezinu demokratizaciju, kao i položaj Hrvatske u međunarodnoj zajednici i to u presudnim, formativnim danima mlade države.

Kao diplomirani politolog Zdenko Mance je bio ključna osoba u transformaciji Novog lista iz uspješne izdavačke kuće u razdoblju socijalističkog uređenja u moderan demokratski medij, štoviše u jedan od najznačajnijih sudionika demokratizacije Hrvatske. Ne samo Novi list, nego i čitava Hrvatska kao država u nastajanju imali su velike dobrobiti od stava Zdenka Mancea i glavnog urednika Veljka Vičevića koji su zajednički krenuli u izgradnju uspješne tvrtke u svakom smislu; od tehnološkog do sadržajnog, kako bi učinili presudni korak i u afirmaciji Rijeke kao lidera demokratizacije Hrvatske.

Avangarda tiska

Zdenko Mance je kroz skoro dva desetljeća bio najdugovječniji direktor danas 126 godina starog Novog lista. Na čelu naše novinske kuće bio je punih 18 godina, od 1987. do 2005. godine. Bio je istodobno i glavnim urednikom u prve tri godine aktualnog tisućljeća, dok su njegovi iskoraci u digitalizaciji procesa proizvodnje tiskanog medija bili, i ne samo na hrvatskom području, uistinu avangardni, daleko ispred vremena u kojem se razvijala ostala tiskarska industrija. Iako je Zdenko Mance bio direktor, naizgled, dakle, osoba koja nema utjecaja na sam sadržaj medija, upravo je veliki Veljko Vičević kao glavni urednik lijepo objasnio njegov značaj za demokratizaciju hrvatske medijske scene, ali i same države: »Znate, možemo mi pričati i pisati što nas je volja, možemo zazivati svakakve slobode, ali nemate li izdavača poput Zdenka Mancea koji te slobode živi na jednak način kao i vi, baš ništa od nas ne bi bilo.«

U novoj rotaciji – Veljko Vičević, Zdenko Mance, Dražen Car

U vremenima nakon transformacije Novog lista, Mance je krenuo u poslovno povezivanje, u stvaranje Hrvatske press grupe u koju su se zahvaljujući snazi njegove vizije uključili, i uspješno djelovali, i Glas Istre, inače tradicionalni partner Novog lista, kao i Glas Slavonije i Zadarski list. Veza između regionalnih listova je po njemu stvarala najjaču nacionalnu medijsku grupaciju, što je i danas neprijeporna činjenica.

I sada kad ga nema, ostaje činjenica da današnji Novi list počiva na najmanje četiri njegova najvažnija postulata u oblikovanju medija: slobodi izražavanja, kvaliteti poslovanja koja omogućuje ekonomsku stabilnost, tehnološkoj avangardnosti i strateškom povezivanju. Da, tu je i »peti element« koji je činio moćne temelje jednako takvog Novog lista: radničko dioničarstvo. S obzirom na to da su ga zadesile valjda sve moguće tranzicije tog doba, trebalo je Novi list uvesti i u aktualna vlasnička poimanja.

Prvi u svijetu

Prije je nešto bilo »naše«, »svačije«, nakon devedesetih tražilo se »titulare vlasništva«, naše je postajalao »moje«. On te »titulare« nije tražio preko granica ili u nekakvim »tajkuniziranim« okruženjima, nego – a gdje drugdje nego među svojim ljudima! Novinarima, urednicima, fotoreporterima, grafičarima, strojoslagarima, električarima, svima onima, za mnoge »veličine« malim ljudima. Koji, dakako, za njega nisu bili ni najmanje mali, nego veliki upravo onoliko koliko je potrebno da »firma normalno funkcionira«.

Jer nema Novog lista ako nisu sve njegove karike vrlo složene strukture besprijekorno posložene. Kako bi zaživjelo radničko dioničarstvo, što je ranih devedesetih godina prošlog stoljeća istinski bila rijetkost, Mance je postavio strukturu koju je vodio Riječki list s presjekom svih mogućih službi koje su djelovale u Novom listu. Na taj je način zajamčio stabilnost i otpornost na većinu zamki koje su bile očekivane u tim turbulentnim vremenima.

Isticali smo tehnologiju. Da, i to je bila njegova zanimljiva osobina. Iako, dakle, osoba koja je s profesionalne strane bila definirana humanističkim znanostima, pa i određenom dozom političke strasti, jasno je vidio i znao da bez, pa mogli bismo je nazvati i dramatične, preobrazbe tehnologije proizvodnje tiskanih medija nema budućnosti. Krenuo je u pronalaženje financijsko-tehničkog modela nabavke nove rotacije – tiskarskog stroja na kojem se tiskaju novine, ali i cjelokupnog procesa digitalne proizvodnje, od teksta i fotografija, grafičkog oblikovanja, do tiskarskih ploča. Mance je naprosto, u trenutku kad je kao jedan od prvih u svijetu Novom listu priskrbio CTP (Computer to plate – s računala na ploču) uređaj, napravio most između Guttenberga i digitalnog doba koje je u Novom listu počelo istovremeno kad i, primjerice, u New York Timesu.

Rodni Gorski kotar

Znamo da bi to volio, i svakako ćemo ih i ovom prigodom istaknuti, uz Veljka, ništa ne bi bilo ni bez Dražena Cara, kao ni najužeg tima koji je oblikovao taj fantastični Novi list, redom mladih, stručnih ljudi koje je oko sebe okupljao Zdenko Mance, osoba visoke socijalne svijesti, ali i spoznaje da bez tima koji diše na isti način nema ni jednog velikog posla.

Dakako da je Zdenko bio osoba i nekih drugih velikih strasti. Jedna od njih svakako je bio – Gorski kotar, od njegovih rodnih Vrata, preko svih ovih beskrajno lijepih predjela koji čine jedinstvenim na svijetu taj lijepi kutak Hrvatske. Obožavao je svoje Gorane, njihova nastojanja da život koji je zbog depopulacije postajao sve težim, učine boljim i lakšim. Kad je god mogao i kad god bi mu netko došao s molbom za pomoć, kao i svi ljudi naglašene, visoke socijalne inteligencije, uvijek se rado odazvao.

Volio je i putovati, i to na način da bi uz neizostavne monumente povijesti ili graditeljstva, uvijek volio doživjeti i društveno okruženje u kojem neki dio našeg svijeta postoji. Zapravo, kad ga se sagledavalo, promatralo i doživljavalo, djelovalo je kao da po cijele dane radi, da naprosto živi Novi list, baš kao što je i u one neke nevelike dijelove dana ili tjedna koje je provodio izvan firme, oko sebe okupljao novolistovce kako bi ih povezao s ljudima s kojima je dijelio svoje strasti – izvan Novog lista.

Iskrenu sućut izražavamo Zdenkovoj obitelji, prije svega supruzi Jadranki koja je također velika, neizostavna karika u izgradnji modernog Novog lista, kao i kćeri Gorani koja je s istom strašću kao i roditelji pristupala svom poslu u marketingu Novog lista te sinu Krešimiru, kao i njihovim obiteljima.

Franjo Butorac: Dobitni tandem Mance i Vičević

– Zdenko i ja smo se upoznali u Zagrebu na Fakultetu političkih nauka. Po završetku studija radili smo na mnogim zajedničkim poslovima, u Komitetu, Zavodu za plan i analizu, mnogim omladinskim organizacijama, a onda je on 1987. godine otišao u Novi list. I to je nešto najbolje što se Novom listu dogodilo, jer je u tom Novom listu radio i Veljko Vičević, a Zdenko i Veljko u tandemu bili bi dobitak za svaku novinsku kuću. No, Novi list je imao sreću da taj tandem baš on dobije. Ja ih opisujem kao »okrutno proračunatog« direktora i nadahnutog glavnog urednika koji su od Novog lista učinili najbolje novine na ovim prostorima, novine kakve se u današnjici mogu samo sanjati. Nažalost, kratko je trajalo, sve je prekinula Veljkova iznenadna smrt. Upravo Zdenko me je potaknuo da u sklopu Novog lista pokrenemo izdavačku kuću »Adamić«. Ono što ću uvijek prvo reći je da mi je Zdenko u »Adamiću« dao apsolutnu slobodu i nikad se ni u što nije ni petljao, ni miješao. Nas smo dvojica bili ne suradnici, već prijatelji.

Franjo Butorac

Josip Buršić: Uspješno smo surađivali u teškim vremenima

Najbliži suradnik Zdenka Mancea dugi niz godina bio je Josip Buršić koji je jučer ostao zatečen viješću o njegovoj smrti.

– Surađivali smo punih 14 godina, najprije dvije godine u gradskom Izvršnom vijeću gdje sam ja bio zamjenik predsjednika, a Zdenko direktor plana i analize. On je tada već bio u Novom listu, nagovarao me godinu dana da i ja dođem, očito me jako cijenio, te sam 1995. godine počeo raditi u Zvonimirovoj 20/A. Punih 12 godina bio sam Zdenkov zamjenik, sve do mog odlaska u mirovinu.

O Manceu i njihovom odnosu Buršić ima samo pozitivna sjećanja.

– Teško je naći nekoga tko je duže od nas bio toliko zajedno na takvim funkcijama. Zaista smo uspješno surađivali i uspješno vodili firmu, i to u dosta teškim vremenima. Novi list je tada najbolje poslovao, bile su to njegove zlatne godine, a Zdenko je tu imao velike zasluge. Međutim, on se razbolio i tu su s godinama nastale mnoge promjene. Danas su drugi uvjeti i druga vremena, ona Zdenkova i moja se, nažalost, više neće vratiti – s nostalgijom je rekao Buršić.

Josip Buršić

Goran Kukić: Najzaslužniji za zlatne godine Novog lista

U vrijeme kad je Zdenko Mance 1987. godine postao direktor Novog lista, glavni urednik bio je Goran Kukić. U sljedećih dvadesetak godina njih dvojica surađivala su u različitim funkcijama, a kad je Mance od 2000. do 2003. bio glavni urednik, upravo je Kukić bio njegov izvršni urednik. Stoga je i jedan od najboljih poznavatelja Manceovog velikog doprinosa razvoju Novog lista.

– Zdenka Mancea upoznao sam prije više od 40 godina i njegovog dolaska u Novi list 1987. godine. Tada je imao 36 godina i s puno entuzijazma prihvatio se odgovornog direktorskog posla. Ne samo da je bio najdugovječniji direktor u povijesti Novoga lista, već je, uz Stanislava Škrbeca, Milana Slanog i Milorada Kovačevića, bio i najzaslužniji za zlatne godine naše izdavačke kuće.

S njim na čelu, Novi list je ostvario ogroman tehnološki iskorak, ali često se zaboravlja njegova uloga u dovođenju eminentnih hrvatskih novinara u našu redakciju početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Mnogi od njih su, u tim turbulentnim vremenima, ostali bez posla, a prigrlio ih je upravo Novi list na čelu s Manceom i tadašnjim glavnim urednikom, nezaboravnim Veljkom Vičevićem. Tada je stvoreno, nikada jače, zagrebačko dopisništvo našega lista i Novi list se, kao nikada do tada, utjecajem i tiražom probio i na nacionalno tržište.

Goran Kukić

Nemjerljiva Zdenkova zasluga bila je i u pretvorbi početkom devedesetih kada je Novi list postao vlasništvo svih zaposlenih. Tu bitku za list dobio je upravo Zdenko, uz ogromnu pomoć Veljka Vičevića, ali i gotovo kompletnog kolektiva.

Kada je 2000. godine izabran i za glavnog urednika, mnogi su bili skeptični da će uspješno obavljati i taj posao. Međutim, uz pomoć redakcije, danas mogu slobodno reći da je bio uspješan glavni urednik.

Uvijek je bio ambiciozan, nije se zadovoljavao osrednjim, što je tjeralo i njegove suradnike na postizanje većih i boljih rezultata. To zna i njegova Jadranka koja je više od 20 godina bila odlična tehnička urednica u redakciji Novoga lista.

Imali smo različite poglede na prodaju Novoga lista prije dvadesetak godina, ali to nikako ne može umanjiti moje zadovoljstvo da sam sa Zdenkom desetak godina bio najbliži suradnik, rekao je Goran Kukić.

Miloš Oluić: Zdenkova vrata uvijek su bila otvorena

– U vrijeme dok je Zdenko bio direktor, a od 2000. do 2003. godine i glavni urednik, u Novom listu je redakcija brojila 109 novinara i urednika. Velika je to redakcija bila, a njoj na čelu je bio Zdenko Mance, izuzetan voditelj i suradnik. S njim nikad nitko iz redakcije nije imao problema, njegova su vrata uvijek bila otvorena za sve nas. Zdenko je izuzetno dobro surađivao i s kolegama iz mnogih drugih hrvatskih medija, pa je u njegovo vrijeme pokrenuta i bliska suradnja s kolegama iz Glasa Slavonije, Zadarskog lista, Ličkog vjesnika, Karlovačkog lista, a produbljena ona već postojeća s Glasom Istre. Takav vid suradnje u to je vrijeme bila rijetkost u novinarskoj branši, no on je uspio. Kako je završio političke nauke, njemu novinarstvo nije bilo nikakva nepoznanica. Izuzetno se razumio i u posao, i u ljude. Razvio je i redakciju i tiskaru Novog lista, a svi mi koji smo imali privilegij raditi s njim, možemo o njemu reći samo riječi hvale.

Miloš Oluić

Nedjeljko Jusup: Suradnja na obostranu korist

Nedjeljko Jusup, osnivač Zadarskog lista, prisjetio se transformacije iz tjednika u dnevnik 1998. godine i suradnje sa Zdenkom Manceom.

– S Novim listom sam sredio da dobivamo njihov dnevni servis. Besplatno. Kako to mislite besplatno, upitao me Zdenko Mance, ondašnji direktor Novog lista. Pa, besplatno dok nam ne krene bolje, odgovorio sam Manceu. Začudo, pristao je, očito vjerujući da od suradnje može biti obostrane koristi. Od nesuradnje – nikom ništa.

Nedjeljko Jusup

Ivan Šimić: Potresla nas je tužna vijest

– Mancea sam upoznao sredinom devedesetih godina, kao mladi direktor Glasa Slavonije. S Manceom su me zbližili zajednički problemi i poslovanje, iako u različitim okolnostima i okruženju nas u razorenoj Slavoniji i njih u Rijeci i Primorju gdje je Novi list izlazio. Zdenka sam upoznao kao vrsnog poznavatelja i znalca sa širokom naobrazbom iz ekonomije i ogromnim znanjem kako tehnološkim, tako i poslovnim vođenjem novinske kuće (od tiskare, distribucije, nabave, prodaje, do uređivanja novina). Ono što je bila velika Zdenkova vrlina je prenošenje tog znanja drugima, pa tako i meni kao mladom direktoru. Zdenko je sa zadovoljstvom dijelio znanje kako meni, tako i mojim suradnicima u tom razdoblju. Naša desetogodišnja suradnja kroz sastanke i druženja vodećih ljudi poslovnog dijela i redakcije, marketinga, tiskare Novog lista i Glasa Slavonije po Slavoniji i Baranji, u koju je vrlo rado dolazio, Primorju, te vrlo često u Gorskom kotaru kod Zdenkovih prijatelja u Fužinama, rezultirala je isključivo Zdenkovom zaslugom i vlasničkim povezivanjem te suradnjom Riječkog lista i Osječkog lista, tvrtkama zaposlenika Novog lista i Glasa Slavonije. Zdenko je vidio budućnost Novog lista u regionalnoj suradnji i s Glasom Slavonije, Zadarskim listom te pulskim i karlovačkim dnevnicima u formiranju hrvatske Press grupe, u čemu smo djelomično i uspjeli i uspostavili temelje današnje suradnje. Dragi Zdenko, u ime svih naših zajedničkih suradnika, prijatelja i obitelji veliko hvala, a obitelji Mance iskrena sućut.

Ivan Šimić

Draženko Linić: Čovjek vizije i intelektualne hrabrosti

– Iz današnje perspektive umjetne inteligencije, optičkih vlakana i mobitela, društvenih mreža i digitalne stvarnosti teško je predočiti da se pred manje od jednog radnog vijeka događao jedan gotovo manufakturni oblik pripreme novina, od pisaćih mašina i ručnog slaganja olovnih slova u retke, stupce i stranice.

Dolaskom Zdenka Mancea na čelo Novog lista, krajem osamdestih godina, vrlo brzo se počela događati promjena. Zdenko je odmah shvatio da nam bez modernizacije slijedi stagnacija i neizvjesna tehnološka budućnost. Cilj nam je bio postupno gašenje olovne tehnologije koja je trajala, uz male preinake, gotovo stoljeće. Zdenko je, po meni, u tome bio ključna osoba. Zajedno s pokojnim Draženom Carom, tadašnjim pomoćnikom direktora za razvoj, njegov koncept modernizacije se zasnivao na ekipnom radu, stalnoj izobrazbi i praćenju svih novih trendova. Zahvaljujući Zdenku, njegovoj viziji i intelektualnoj hrabrosti, Novi list se razvijao u skladu sa svjetskim trendovima i osigurao opstanak i konkurentnost na tržištu. I ono najbitnije, vjerovao je u snagu tima i važnost neprestanog učenja, shvaćajući da su ljudi a ne samo strojevi, oni koji nose napredak.