Zagrebačka Ličanka ili lička Zagrepčanka? Nikolina Golić rođena je u Zagrebu i nakon 20 godina »purgerskog staža« preselila se u Gospić zbog školovanja. U Gospiću je završila cestovni promet. Udala se u Lici, rodila dvoje prekrasnih mališana, dječaka i djevojčicu od 8,5 i 5,5 godina. Trenutačno radi u računovodstvu jedne lokalne tvrtke.

Nemirna duha, uvijek u grozničavoj potrazi za poslom Nikolina se Udrugom »Mini Lika« sasvim slučajno našla na transferzali do uspjeha.
– Osnovani smo 2019. godine u Gospiću. Više spontano, nego li planski. Prijateljica Tanja Galac i ja smo se družile i ona je započela heklati medvjedića, jednog od ličkih simbola. Meni se to činilo zamorno i nepotrebno, uz komentare »kako ti se da, pa to je dosadno«! Tih dana sam na internetu našla jednu veću heklanu ovčicu. Bila mi je vrlo simpatična i poželjela sam je sama izraditi. Iako tada nisam puno znala o ručnom radu, odlučila sam je napraviti. U inat sebi samoj!

Heklanje se ne uči preko noći, ali ja se nisam dala smesti. Gledala sam i na Youtubeu i s vremenom počela samostalno heklati. Onda je to vidio Tomislav Rukavina, predsjednik Udruge »Lika« uzgajivača ovce pasmine lička pramenka. Kada je vidio da vježbam heklanje ovce, pala je prva narudžba. Trebale smo napraviti jednu ovčicu pramenku, kao model, ogledni primjerak. Ako uspijem, odmah je obećao narudžbu od 100 komada jer se tih dana u Bruxelesu lička pramenka proglašavala izvornom pasminom sa zaštitnom markicom za kvalitetu. Taj prvi primjerak opremile smo s ličkom kapom i započele s izradom. Ta je narudžba realizirana 2019. godine za tri mjeseca rada, a naše ovčice su se tako proširile po Europi, ushićeno pripovijeda Nikolina.

Foto: Marin Smolčić

Trud i vještina

Ovčice i medvjedići iz Gospića počeli su polako, ali sigirno osvajati tržište. Simpatični suveniri originalne kreacije poželjeli su imati mnogi. Bez obzira koliko bili emotivno vezani uz Liku, figurice ličke pramenke osvojile su svijet jer su se doista našle na svim kontinentima. Kazuje nam to Nikolina dok s ponosom pozira sa svojim stadom, ponekim medvjedićem, ličkom kapom i replikom stare ličke kućice brvnašice. A u njezinom minijaturnom stadu ovčica ima i poneka s crnim runom. Neodoljive minijature postale su spiritus movens Mini Like i ovih vrijednih žena.

– Imale smo narudžbe za SAD, Austriju, Njemačku, cijelu Europu… Naše ovčice i medvjedići prodaju se i u Nacionalnom parku Plitvička jezera, uz certifikat za kvalitetu Lika Quality. Pri tome su uspješno prošli sve testove i stroge kriterije vezane uz kvalitetu i originalnost proizvoda. Nedavno je potpisan ugovor s Jadrolinijom i naši suveniri se sada prodaju i na tri međunarodna trajekta. Ove smo godine po prvi puta samostalno nastupile na etnomanifestaciji »Jesen u Lici« i osvojile prvo mjesto za najbolju eko-etno prezentaciju štanda. Naučile smo izrađivati i male cokljice, tradicionalnu ličku obuću. Priča o ličkoj kapi je specifična po mnogo čemu. Ljudi posjećuju naš web, zovu i interesiraju se za naš rad.

U Pitomači se nedavno izvrsno plasirala naša Marijana iz Ličkog Novog kao druga pratilja najuzoritije seoske žene u Hrvatskoj. I ona je pri tome na natjecanje uzela naše ovčice i medvjediće. Ovih dana se u Gospiću otvara jedna nova trgovina gdje će se naći naši proizvodi. Zadnju narudžbu smo realizirale za LAG Liku. Posla ima, ali smo malo »knap« s vremenom, naglasila nam je Nikolina čije se izrađene ovčice sada već broje u tisućama.

Foto: Marin Smolčić

Lička kapa

Dolaskom u Gospić Nikolina je željela »pohvatati« elemente ličkog etnosa za koji je vežu korijeni po ocu. Sve se potom intenziviralo izradom prvih ovčica.

– Svako malo smo se u razgovoru s ljudima iz Like i šire doticali vjerojatno najpoznatijeg etnosimbola Like – ličke kape. Meni je bilo pomalo čudno da živimo u srcu Like, ali u dućanima nigdje nema ličke kape. A kada u Lici nema ličke kape, kao da nisi u Lici!
Udruga je već bila osnovana kada mi je za jedan dar prijateljici u Zagrebu trebala lička kapa. Gotovo da nije postojala trgovina ili suvenirnica gdje nisam zvala ili bila. Ličke kape nije bilo nigdje!

Bila sam deprimirana jer je to istinito i žalosno. Tijekom održavanja radionice u Otočcu, učile smo izrađivati suknene čarape. Tamo sam vidjela ličku kapu na jednoj narodnoj nošnji. Kapu me naučila raditi Marina Pećarić iz Čovića kod Otočca. Nisam imala pri ruci pravi materijal, pa smo igle i konce tada provlačile kroz papir na kojem mi je skicirala izradu ličke kape. Nakon prve probne izrade lička kapa je postala djelom našeg asortimana, ističe Nikolina.

Najveći problem prilikom izrade ličke kape bila je originalnost, jer su mnogi prije nje ličke kape izurađivali s resama različite dužine. Nikolina se obratila struci i u Muzeju Like u Gospiću doznala da stara lička kapa ima rese duljine prstiju ili šake i pol. Tako se razvila ljubav prema tome simbolu Like, a »crljenkapa« je bila i ostala pomalo tajnovita u svojem nastanku, tradicijskom i kulturnom naslijeđu, svjedočanstvu kako se nekada u Lici živjelo, umiralo, slavilo i žalovalo.

Dok je lička kapa nekima i danas pomalo anakron simbol, njezinu vrijednost, simboliku i povezanost s ovim dijelom Hrvatske nemoguće je zanemariti. Gospićka udruga »Mini Lika« sa svojim ovčicama, medvjedićima i ličkim kapama na najboljem je putu da na svoj način popularizira ono čega su se Ličani do jučer pomalo i stidjeli.

Foto: Marin Smolčić