TREĆA GENERACIJA

Mladi Opatijci Niko i David Zeoli nastavljaju obiteljsku tradiciju: ‘Vatrogastvo nije samo posao, vatrogastvo je stil života’

Filip Brnelić

Foto Angela Maksimović

Foto Angela Maksimović

U vatrogastvu je bitno znati kako se snaći i kako improvizirati, samo to poticanje na razmišljanje vrlo je motivirajuće. Jedan od najboljih osjećaja za vatrogasca je kada čujete zvono i kada vas puknu adrenalin i osjećaj iščekivanja – kažu Niko i David Zeoli



OPATIJA – Da je zanimanje vatrogasca jedno od onih čija važnost i odgovornost nadilazi brojna druga, znaju i djeca u čijim se odgovorima na pitanje »što želiš biti kad odrasteš« ovaj zahtjevan posao redovito nalazi pri vrhu liste. No, o tome kako u stvarnosti izgleda radni dan vatrogasca, s kakvim se situacijama redovito suočavaju i kako čovjek svjestan opasnosti reagira pod specifičnim vrstama pritiska mogu posvjedočiti samo oni koji su iskusili zov sirene, spremni na sve prepreke koje interventni vatrogasni tim mora savladati.


Netom završena požarna sezona u gradskoj javnoj vatrogasnoj postrojbi u kojoj su odradili svoje treće, odnosno prvo ljeto, za mlade Opatijce Niku i Davida Zeolija protekla je u tonu učenja i usavršavanja vještina koje su potrebne vrsnim vatrogascima kakvih u svojoj obitelji imaju unatrag dvije generacije. Niko, 21-godišnjak, i David, 18-godišnjak, članovi Dobrovoljnog vatrogasnog društva Opatija koji su u proteklih par mjeseci sudjelovali na dvadesetak vatrogasnih intervencija, ekspertizu i motivaciju crpe iz iskustava oca Tedija i djeda Umberta, aktualnog i bivšeg zaposlenika JVP-a Opatija, čije im mentorstvo pomaže u svakodnevnoj operativi koju malo pomalo usvajaju.





– Naučili smo da je u vatrogastvu bitno znati kako se snaći i kako improvizirati, kako alatima koji možda nisu predviđeni za neku određenu stvar napraviti nešto drugo. Samo to razmišljanje i poticanje na razmišljanje u takvim trenucima je vrlo motivirajuće. Jedan od najboljih osjećaja za vatrogasca je kada čujete zvono, kada vas pukne adrenalin i kada se u minuti morate spremiti da budete u kamionu. Tada ste u iščekivanju toga što ćete vidjeti i susresti na intervenciji, razmišljate o tome kako joj pristupiti i tada treba koristiti mozak – kaže Niko, dok njegov brat David dodaje da se važno iskustvo uz asistiranje kolegama stječe neprestance. Uz još četvero sezonaca, dvojac je kod opatijskih profesionalaca odradio tri mjeseca kroz sedmerosatne smjene šest dana u tjednu, što je škola koja će im izvrsno doći ako odluče nastaviti obiteljskim stopama.


Najveća nagrada


Radi se o pozivu, o stilu života, a ne samo o poslu, svoje zvanje opisuje Teodor Tedi Zeoli, šef smjene JVP-a Opatija čija se profesionalna vatrogasna karijera proteže unatrag 33 godine, a ona dobrovoljačka i duže. Kao sin vatrogasca Umberta Zeolija koji je u DVD Opatija stigao kao sedamnaestogodišnjak, da bi sam 30 godina posvetio opatijskoj postrojbi, Tedi navodi da se i kao dječak uvijek vrtio oko interventnih kamiona, šmrkova i vatrogasnih odijela, budući da je za to imao idealne uvjete.


– Zanimljivo je da se u zgradi opatijskog JVP-a nalaze stanovi u kojem su tada živjeli vatrogasci pa smo i mi živjeli ovdje na trećem katu. Tu sam se rodio i proveo svoje djetinjstvo, rano sam postao dobrovoljac, a s 15 godina sam znao ići na teren po dva-tri dana da bih gasio šumske požare, što je danas nezamislivo – priča Tedi o svom putu, dodajući da je nakon prolaska kroz obuke i vatrogasna natjecanja te petogodišnjeg angažmana u riječkoj postrojbi, stigao u opatijsku u kojoj radi do danas. Ponosan na činjenicu da njegovi sinovi vatrogastvo i intervencije vide kao nešto što izaziva strast, a ne dosadni posao koji treba obaviti, Zeoli potvrđuje kako vrhunski vatrogasac mora biti inventivan, vješt u radu s rukama i sklon razmišljanju na način kojim se rješavaju problemi.



– Naš posao je zanimljiv upravo zato jer ni jedna intervencija nije ista. Kao vatrogasac u svom vijeku imate možda tisuće intervencija, u svakoj od njih uzmete nešto što je za nju specifično, a u svakoj sljedećoj primjenjujete to što ste naučili. Tako postajete kompletan vatrogasac. Naravno, za to su potrebne i škola i obuka, ali iskustvo je najvažnije jer svakim našim izlaskom na teren mi idemo nekome pomoći. Što god napraviš, nekomu radiš dobro na ovaj ili ovaj način, u čemu se vidi empatija koja je urođena u svima nama. Vatrogascu je najveća nagrada kad nam se čovjek nasmije, a pogotovo saznanje da smo spasili život – ističe Tedi Zeoli.


Važnost prevencije


S obzirom na to da se iza njih nalazi čudna sezona s mnogo tzv. tehničkih intervencija, Niko navodi da je sudjelovao u manje odlazaka na teren nego proteklih ljeta, zbog čega je mnogo vremena proveo na patrolama i preventivnim akcijama kojima se opasnost nastojalo detektirati što je ranije moguće. Ipak, braća su svoje vještine mogla pokazati pri većim krizama koje su stigle s olujnim nevremenima i njihovim posljedicama ili pak požarima otvorenog prostora koji podcrtavaju važnost visoke svijesti o potencijalnim posljedicama te nastojanje da se one spriječe.


– Kod nas se na bilo koju pojavu požara gleda prikupiti što veće snage, a oni se uvijek mogu povući ako tolika brojnost ne bude potrebna. Čim se pojavi neki požar, smjena koja je službujuća kreće u gašenje, podižu se DVD-i, a smjena u pripravnosti dolazi popuniti postrojbu. Cilj je u što kraće vrijeme skupiti što više ljudi da se posao što prije obavi – govori Tedi Zeoli, ističući važnost promatranja najkritičnijih točaka cijelog liburnijskog kraja – Učke, Veprinca, Mošćeničke Drage. Sezonski vatrogasci posebno su zaduženi za patrole, ali za pravovremenu je reakciju iznimno bitna i koordinacija s drugim institucijama, lovačkom službom ili parkovima.


Akcija u Matuljima


– U svakom trenutku imamo širom otvorene oči i gledamo da nas nešto ne iznenadi. Jer svaki se požar može ugasiti čašom vode ako se reagira na vrijeme. Ako ne, događaju se velike štete, kao u Crikvenici prošle godine kad je izgorjela šuma – upozorava otac uz slaganje sina koji je i sam sudjelovao u nedavnim protupožarnim intervencijama. Naime, David je zajedno s još osmoricom kolega uspješno odradio akciju gašenja i osiguranja lokacije ugrožene požarom na industrijskim halama u Matuljima.


– Tada su se zapalili solarni panel i njegove izolacijske žice, morali smo se spojiti na hidrant u kamion i osigurati dva mlaza koja su bila namijenjena za vanjsku i unutarnju navalu. Moja je uloga bila na vodenoj razdjelnici, dodavao sam cijev na razdjelnicu, a pomogao sam i nositi ventilator za razdimljavanje prostorije. Trebalo nam je otprilike pola sata do 40 minuta da ugasimo požar, a kad smo stigli natrag u postrojbu, pomogao sam raspremiti opremu i oprati cijevi koje su se koristile na intervenciji – opisuje David koji ovog mjeseca započinje s obrazovanjem u Državnoj vatrogasnoj školi sa željom da postane profesionalni vatrogasac. Stariji brat Niko, student treće godine biotehnologije u Rijeci, kaže da se nalazi u fazi premišljanja, budući da mu uz vatrogastvo žar izazivaju znanost te želja za istraživačkim radom. No, gdje god da život braću odnese, jednu profesionalnu »deformaciju« karakterističnu za vatrogasce neće moći izbjeći – odgovornost prema zajednici u kojoj žive te želju da pomognu ljudima u nevolji.


Najteže intervencije


Sezonski vatrogasac Niko Zeoli izdvaja da ovo zanimanje sa sobom nosi mnogo pozitivnih, ali i onih negativnih iskustava, navodeći da je prošlogodišnja potraga za slovenskim državljaninom koji je nestao na području Opatije najteža intervencija u kojoj je dosad sudjelovao.


– Nestali je noć prije dolazio na konferenciju u Opatiji i nije se javio da je stigao doma. Kontaktirala nas je policija i angažirala nas za potragu. Mi smo ga našli, ali on je nažalost bio mrtav. To je bio moj prvi susret s mrtvom osobom, u tom trenutku se nisam bojao onoga što ću vidjeti, nego sam se bojao svoje reakcije. To mi je psihički bilo najteže, na kraju sam sve dobro podnio, ali sama pomisao da je ta osoba koju tražite možda mrtva je zastrašujuća – govori Niko, navodeći da po fizičkoj zahtjevnosti pamti požar na Permanima prošlog kolovoza. Prvo je patrolirajući s kolegicom ugledao dim, viđeno javio postrojbi, nakon čega se ubrzo ispostavilo da je riječ o požaru.


– Bio sam izravno uključen u gašenje, tada sam bio na mlazu i držao sam jedan cijeli bok požara. Također sam kolegama mijenjao boce na dišnim aparatima i dodavao cijevi. To je bilo jako zanimljivo iskustvo gdje sam se ispraksirao, ali najvažnije je da se sve uspješno završilo – zaključio je mladi vatrogasac.