FUŽINE/LOKVE – Milutin Burić posljednjih je dvadeset godina predsjednik Goranske kiparske radionice Lokve i u ta je dva desetljeća GKR ostvario iznimno značajne rezultate – objavljena je monografija o radu GKR-a, pronađen prostor za rad… Drugim riječima, ono što je krajem 70-ih osnivanjem GKR-a zamislio pokojni Nikola Lepinski, nastavljeno je i razvijeno na vrlo kvalitetan način pa je Burić, budući da je vrlo uspješan predsjednik međunarodno najpoznatije i najpriznatije goranske kulturne institucije, idealan sugovornik za razgovor o kulturi u Gorskom kotaru. No, Burić je dipl. ing. strojarstva pa ga najprije pitamo – otkud on u kulturi, točnije u kiparstvu.

– Sklonost likovnoj umjetnosti gajim već od dječačkih dana, a jači razvoj dogodio se u vrijeme srednje škole i posebno fakulteta, kad su mi u Rijeci bile dostupne galerije. Budući da sam bio đak i student putnik koji je svakog dana iz Fužina putovao u Rijeku, ja sam vrijeme čekanja vlaka često koristio da bih posjetio, primjerice, Mali salon na Korzu, Modernu galeriju, Galeriju »Juraj Klović«… Ta tri punkta bila su mi izvor saznanja i novih informacija, a tad sam počeo skromno, s malo novca, kupovati i svoje prve grafike.

Mijenjanja i prilagođavanja

Kad su i kako te sklonosti usmjerene prema Goranskoj kiparskoj radionici?

– Godine 1979. osnovana je Goranska kiparska radionica, počeo sam pratiti njen rad i kroz to se jače upoznao i sa stremljenjima modernog kiparstva. Još veći dodir sa GKR-om dogodio se početkom 90-ih, kad sam počeo raditi na CHE Vrelo u Fužinama. Tada me, točnije 1991. godine, u rad GKR-a uključio tadašnji čelni čovjek i osnivač te institucije Nikola Lepinski koji me »zadužio« da vodim brigu o nekoliko skulptura koje su bile postavljene u Fužinama. Uz mene tu je tih 90-ih bilo još nekoliko ljudi sklonih potpori GKR-a, primjerice Berislav Kovačević i njegova obitelj, kao i tadašnja lokalna samouprava zahvaljujući kojoj je GKR imao potporu i na jedan način opstao u tim teškim godinama. Nikola Lepinski sve me je više uključivao u rad pa smo tih godina intenzivno surađivali. Nažalost, nakon njegove smrti došlo je do kratkotrajnog vakuuma, svojevrsnog zastoja, mada ne i prestanka aktivnosti, što je jako bitno. Prigodom pripreme obilježavanja 25. godišnjice GKR-a, a to je bilo 2004. i 2005. godine, pripremio sam puno materijala vezanog uz dotadašnji rad i od tog me je trenutka u rad GKR-a direktno uključio tadašnji predsjednik Božidar Pleše pa sam od 2006. godine sve do danas predsjednik GKR-a.

Kako danas vidite rad GKR-a?

– Prvi dio povijesti GKR-a bio je vezan uz Nikolu Lepinskog koji je stvorio i osmislio GKR što je, po meni, izniman uspjeh jer u Hrvatskoj nije bilo takvih pokušaja pristupa umjetnosti. Upravo je on sa svojim idejama obilježio taj prvi dio djelovanja GKR-a, a nakon njegove smrti 1999. godine uz nedostatak njega kao iznimnog organizatora i kiparskog znalca, došlo je do brojnih društvenih promjena koje su bitno utjecale i na sam rad GKR-a pa, primjerice, nismo mogli imati duže, odnosno dvotjedne ili trotjedne simpozije, već nastojati u sedam dana uz jaku pripremu i profilirane suradnike realizirati simpozij. Dodatni problem je i to što se sve teže dolazilo do potrebnih sredstava. Zbog svega toga i mi smo se morali mijenjati, prilagođavati.

Kako dalje, što planirate?

– Ono što je najbitnije je – svakako zadržati konstantnost u radu, a to se može napraviti tako da i dalje osiguravamo dolazak i rad najkvalitetnijih kipara. Usporedo s tim počeli smo razvijati i ove godine bit će održan već i šesti saziv grafike u tehnici drvoreza, a sve skupa nadogradili smo i edukativnim radionicama čime želimo privući mlade k ovim vrstama umjetnosti, te istovremeno osigurati cjelogodišnja zbivanja. Prednost u svemu tome je što od 2023. godine, zahvaljujući Općini Lokve, imamo svoj prostor u Učiteljskoj zgradi, tzv. Picirku. Nadalje, prošle smo godine potpisali sporazum o suradnji s Umjetničkom akademijom iz Splita, ove godine s Akademijom primijenjenih umjetnosti iz Rijeke i to su vrlo važni sporazumi jer nam osiguravaju stvaranje vrlo kvalitetnih stručnih i kreativnih temelja. Za ove ustanove postajemo stručna baza i uključujemo se u obrazovni proces.Tako, primjerice, već u travnju ove godine u grafičkom ateljeu u Picirku gostuju studenti iz tih sredina, kao i s Fakulteta za audiovizualne medije i dizajn Sveučilišta u Puli, a u svemu će sudjelovati i jedan njemački student koji studira u Gdanjsku u Poljskoj i kroz sustav studentske razmjene doći će u Hrvatsku, odnosno Lokve. Dakle, u travnju ćemo u GKR-u imati desetak studenata i njihovih mentora, a cilj nam je tako nastaviti i dalje te postati kreativni centar kiparstva i grafike.

Nije lako

Rad i opstanak GKR-a su, s obzirom na demografski pad i stalni nedostatak novca, pravo malo čudo. Kakvo je po vama stanje s kulturom na području Gorskog kotara?

– Ja mogu govoriti ponajprije o udrugama vezanim uz likovnu umjetnost, a uz GKR tu je i Oblikovna radionica Plemenitaš te Galerija Svečnjak u Čabru. Problem svih udruga u kulturi, a rekao bih i brojnih drugih udruga s ostalih područja su ljudi, prostor i financije. Ljudi je u Gorskom kotaru sve manje i sve su stariji, a onih usmjerenih k vizualnim umjetnostima je još manje. To znači da, nažalost, usprkos toj tradiciji i povijesti, imamo malu i sve manju bazu koja se u ekstremnim prilikama svodi na jednog jedinog čovjeka. To, logično, znači da smo, jer nas je malo, nestabilni, a to se vidi iz nepostojanja kontinuiteta rada, osim kod nekih. Drugi problem je prostor. Velik dio udruga ili nema, ili ima neadekvatan prostor što često djeluje nemotivirajuće. Napokon, tu se javlja i problem financija do kojih nije lako doći, iako, što je paradoks, novaca ima na EU razini, pa i drugdje. No, da bi se do njih došlo, mora se znati kako to učiniti, a većina ljudi koja radi u udrugama nije u mogućnosti kvalitetno napraviti i prijaviti projekt. Često se događa da udruge u kulturi financijska sredstva osiguravaju kod jednog izvora, kod lokalne samouprave, što je problem i opterećenje za sve jer sredstva dolaze kad ih ima, a ne kada su potrebna.

Ustanova u kulturi

Stanje nije dobro, ali postoji put i mogućnost oporavka. Mnoge lokalne samouprave u Hrvatskoj imaju ustanove u kulturi, mišljenja sam da je i za Gorski kotar rješenje u osnivanju svojevrsnog Centra za kulturu, odnosno ustanove koja bi okupila sve ili najveći dio postojećih udruga koje se bave kulturom. Ustanova bi bila zajednica udruga s mrežom za potporu u kojoj bi bili razni servisi za računovodstvene usluge, informatička potpora, pravne usluge, uredi za turizam, OPG-ovi… Nikako ne organizacija s većim brojem stalno zaposlenih. Unutar takvog Centra mogle bi sudjelovati već postojeće institucije poput knjižnica u Delnicama, Čabru i Vrbovskom. Kroz rad takvog centra umanjio bi se problem nedostatka kvalificiranih ljudi jer bi se, primjerice, s jednog mjesta mogle pratiti prijave na natječaje, raditi prijave, osiguravati financijska sredstva, organizirati izradu i održavanje web stranica, digitalizirati dokumentaciju, sustavno arhivirati građu, osmišljavati i realizirati programe, organizirati zajednička zbivanja… Taj bi, nazovimo ga Centar za kulturu, mogao biti mjesto udruživanja i kreativnosti, nukleus zbivanja koja bi oživila brojna zapuštena mjesta, potaknuti suradnju sa školama, turističkim djelatnicima… Na taj bi se način, dakle, kultura mogla puno više uključiti u život cijele sredine, podići razinu kreativnosti, ponuditi kvalitetne programe koji bi donijeli iskorak i na području kulture i na području turizma, poduzetništva… Naravno, u organizaciji rada jedne takve ustanove uz našu lokalnu samoupravu inicijalni zamah osnivanju trebala bi dati Primorsko-goranska županija koja ima i stručnosti i sredstva. Uostalom, Županija u Brodu na Kupi kroz Kaštel Zrinski u sastavu Prirodoslovnog muzeja iz Rijeke pokazuje obrazac kroz koji bi se mogla sustavno i stručno razvijati kultura, rekao je Milutin Burić.

Inženjer strojarstva

Milutin Burić »tehničke« je struke. Kao diplomirani inženjer strojarstva bio je direktor Proizvodnog područja hidroelektrane Zapad koja obuhvaća područje južno od Karlovca, preko Like do Senja. Bio je nadzorni inženjer na strojarskim radovima pri gradnji HE Lešće i brojnim poslovima revitalizacije i obnove hidroenergetskih postrojenja, kao i glavni nadzorni inženjer revitalizacije HE Ozalj, hidroelektrane iz 1908. godine, najstarije kontinentalne elektrane u Hrvatskoj i zaštićenog kulturnog dobra.