Uz promjene u načinu života, udaljavanjem velikog broja stanovnika od izravnog uzgoja voća i povrća te prelaskom na poslove koji podrazumijevaju nešto manje fizičkog rada, a isplativiji su, što i nije posebnost ovih krajeva, Lošinj je dio svojih površina dotad korištenih za uzgoj hrane izgubio širenjem grada. To je u kombinaciji s padom broja stanovnika u selima i zapuštanjem tamošnjih poljoprivrednih površina, za posljedicu imalo i povećanje potrebe za dobavljanjem svježe hrane iz udaljenijih mjesta, a na policama trgovina sada prevladavaju plodovi nekih dalekih zemalja, ponekad u najmanju ruku dvojbene kvalitete. Uzmimo za primjer samo jednu od najzastupljenijih namirnica, krumpir, koji je u lošinjskim trgovinama vrlo često ispod svake kritike.

I dok se jedan dio građana Malog Lošinja, u nastojanju da (kratkoročno) uštedi novac, opredjeljuje za voće i povrće iz samoposluga, stalna je potražnja za kvalitetnijim rješenjima, boljeg okusa i mirisa, pa makar i veće, katkad i dvostruke cijene. U tom prostoru svoje proizvode plasiraju malobrojni »jači« cresko-lošinjski poljoprivrednici, pojavljujući se uz štandove s bočne strane ribarnice na glavnom lošinjskom trgu. Uz svoje manjkavosti, kao što je nedostatak prave zaštite od kiše, teško pronalaženje parkirališnog mjesta za dostavu, a o parkiralištu za kupce da i ne govorimo, ovaj prostor igra ulogu »trbuha grada«, kako se obično nazivaju gradske tržnice.

Angažman cijele obitelji

Uz stalne prekide – jer, i u smiraj ljeta kupaca je mnogo, a uz štandove je i ugostiteljska terasa sa stalnim posjetiteljima sklonima šali – naš je sugovornik Dean Velčić iz Cresa, koji gotovo svakodnevno prevaljuje više od stotinu kilometara u oba smjera, kako bi Lošinjanima prodao plodove s periferije grada Cresa. Ovaj se mladi poljoprivrednik posve dao u ovaj posao, nastavljajući ono što je započeo nono Anton, a nastavio otac Silvio, koji je zadužen za štand pod ložom na glavnom creskom trgu. Korijeni su mnogo dublji; i njihovi preci bili su »kopaci« na škrtoj zemlji. Uz maslinike uz sam grad Cres, Velčići u najmu koriste i 4,5 hektara podno glavne otočne ceste, kod skretanja za Loznati, od čega je 4.000 četvornih metara pod plastenicima.

Dean Velčić nastavlja obiteljsku tradiciju / Foto: B. PURIĆ

– Uzgajamo sezonsko voće i povrće, i ljeti i zimi. Radi cijela familija, plus sezonski radnici. Imamo 1.500 stabala maslina, pa lubenice, dinje, krumpire, kapulu, češnjak, pomidore, tikvice, krastavce, patlidžane, paprike, blitvu, bob, smokve, buternut i hokaido tikve, cherry rajčice, feferone, batat, trešnje, šljive, breskve, jabuke, kruškice, žižule, rigu, rotkvice, radič, broskvu, brokulu, kupus, kelj, cvjetaču, poriluk i drugo. U jesen i zimi dolazimo u Lošinj dva-tri puta tjedno, opskrbljujemo hotele i restorane po Cresu i Lošinju, kaže nam Velčić, dodajući da su njegovi stalni kupci i Lošinjani i turisti, kao i da namjerava širiti proizvodnju u plastenicima te napraviti skladišni prostor za preradu i sušaru te hladnjaču, a nada se i jačim potporama otočnoj poljoprivredi. Kratak razgovor naprasno je prekinut; valjalo je objasniti talijanskoj turistici da pločnik uz kašete s lubenicama nije dobro mjesto za nuždu njenog psića.

Trenutno u jednoj od uobičajene dvije godišnje stanke u prodaji, zbog »smjene« kultura na obrađenim površinama, sada je obitelj Golubović iz Ćunskog. Njihov OPG Kurila, nazvan prema lokalitetu zapadno od sela, u pravilu se na lošinjskom štandu pojavljuje s kvantitetom skromnijom ponudom od one Velčićeve, što je dijelom i odraz prirodom zadanih razlika u mogućnosti za bavljenje poljoprivredom između dva otoka.

Imanje obitelji Golubović na Kurilama / Foto: B. PURIĆ

– Na otoku je bavljenje poljoprivredom zahtjevno i ne može se uspoređivati s kopnom, pa ni s Cresom, gdje postoje kotline pogodnije za uzgoj, kaže nam Ivanka Golubović, nastupajući uime obitelji u kojoj su svi aktivni – suprug Darko i osamnaestogodišnji sin Lovro obavljaju glavninu fizičkog dijela posla, a ona i kći Angela (23) uz fizički dio rade na logističkom dijelu, pri čemu je Angela, službeno nositeljica OPG-a, podigla stručnu »letvicu« završivši studij agronomije u Osijeku. Majka Ivanka je rodom iz Drenovaca u Slavoniji, pa je odmalena bila u dodiru s poljoprivredom, iako ističe da se vrlo malo tih iskustava može primijeniti u otočnim uvjetima.

Poticaji su mali

Golubovići su u ovom poslu sedam godina, imaju sto novijih stabala maslina i dvjestotinjak starih na Polanži, voćnjak od 1.500 četvornih metara te 6.500 »kvadrata« za jednogodišnje povrtne kulture. Uzgajaju tridesetak različitih kultura – rajčice, lubenice, dinje, krastavce, patlidžane, bundeve, špinat, salatu, češnjak, kapulu, krumpir i drugo.

– Radimo ekološki uzgoj s certifikatom i pet puta godišnje smo pod nadzorom, već petu godinu u nizu, a sve se može provjeriti na internetu, gdje se može vidjeti i za što smo točno certificirani. Radimo isključivo s organskim gnojivom, sjemenjem i sadnicama iz ekološkog uzgoja, jedini na otoku. Uglavnom su to tereni koje je suprug naslijedio, no osim maslina, na njima nitko prije nije uzgajao ništa drugo. Proširivati se nećemo jer je zemlja skupa, no planiramo novu mehanizaciju, da poboljšamo prinose. Prve dvije godine bilo je igranje i istraživanje, a kada smo vidjeli da ide dobro, krenuli smo na cjelogodišnje kulture, kaže Ivanka Golubović.

Ivanka Golubović s obitelji uzgaja povrće na Kurilama / Foto: B. PURIĆ

Uz štand u Malom Lošinju, ovoga su ljeta počeli i s prodajom na štandu u Nerezinama, a prodaju i na kućnom pragu, u Ćunskom:

– Kako imamo ekološki uzgoj, cijene su nam nešto više. Mogli bismo imati i više cijene, no manje toga bismo prodali. Mogli bismo zadovoljiti nekoliko hotela i restorana, no još nas nisu kontaktirali. Poticaji su mali, od države 800 eura i šestotinjak eura po natječaju Grada, no računajte da je ljeti mjesečni račun za vodu 1.200 eura. Imali smo nekoliko kriza, no zaljubili smo se u ovaj posao, naučili smo se jesti takve proizvode i imamo ljude koji su se naučili kupovati od nas.

Jedna od redovnijih s druge strane štandova je umirovljenica Vesna Juranić-Koharović.

– Kupnjom na ovim štandovima nastojim ujedno i poduprijeti naše poljoprivrednike, odnosno ovo malo što ih ima. Cijene jesu nešto više, ali mi je primarno da je roba svježa i da nije prošla kroz sto ruku, da nije iz Španjolske ili Južne Amerike. Zagovaram ono načelo – od polja do stola u nula kilometara, kaže nam, dodajući da godinama već na ovim štandovima, najčešće od Velčića, kupuje rajčice pelate, pa onda radi salsu i pasatu.

– Jako su mi dragi i Golubovići, iako često imaju vrlo malo toga u ponudi, zaključuje.

Uz Dejana Velčića i OPG Kurila na jednom od štandova uz ribarnicu proizvode s imanja u Istri, a odnedavno i s Plata, prodaje i Ivan Pinezić, a dva puta tjedno tamo je i LosinBio koji svoju ponudu donosi s imanja smještenog nedaleko lošinjske zračne luke.

 Proširivati se nećemo jer je zemlja skupa, no planiramo novu mehanizaciju, da poboljšamo prinose. Prve dvije godine bilo je igranje i istraživanje, a kada smo vidjeli da ide dobro, krenuli smo na cjelogodišnje kulture

Ivanka Golubović

 Uzgajamo sezonsko voće i povrće, i ljeti i zimi. Radi cijela familija plus sezonski radnici

Dean Velčić