Zapamtio sam mnoge crtice iz mukotrpne mladosti mojega oca. Odrastao je kao sluga, dječak bez roditelja koji je bio doslovno prodan jednom velikom gazdi iz Ličkog Lešća. Imao je 10 godina kada su njega i prijatelje 1943. godine pokupile ustaše sa pašnjaka gdje su djeca čuvala stoku. Sve mještane okupili su oko mostića na potoku Knjapavac u središtu sela. Mobilizacija za ustašku vojnu išla je slabo, a njihovi doušnici su im javili da je selo zapravo puno vojno-sposobnih muškaraca koji ondje borave samo noću i onda rano ujutro bježe u šumu.

Na mostiću preko Knjapavca ustaše su postrojili 7-8 zavezanih muškaraca. Cijelo selo moralo je gledati surovu odmazdu jer su te nedužne seljane ustaše poklali i napola žive pobacali ih u studeni potok. Sve ovo morale su gledati njihove obitelji i svi okupljeni. Preostali uhićeni muškarci prisilno su mobilizirani i odvedeni u nepoznato. Nakon desetak dana ista scena, ali u režiji partizana. I oni su zavezali skupinu muškaraca uhićenih u praskozorje. Dok je drug komesar govorio o antifašističkoj borbi, za primjer je ubijen dio uhićenih mještana koji nisu željeli poći u rat. Isto mjesto, ista metoda likvidacije, drugi politički svjetonazori.

Kada je tzv. Vojska Krajine 30. kolovoza 1991. u 1.14 h napala usnuli Gospić ondje vojske gotovo da niti nije bilo. Grad su branili tek slabo naoružani pripadnici MUP-a. Većina žitelja srpske nacionalnosti su nekoliko dana ranije napustili grad. Znali su što se sprema pa su iza sebe ostavili sve susjede i prijatelje Hrvate i nepodobne Srbe. Ljudi mahom odrasli uz antifašističke mirovine i sinekure odjednom su promijenili političku filozofiju i priklonili se paravojnim postrojbama u stvaranju Velike Srbije. U tili čas istopilo se bratstvo i jedinstvo naših naroda i sve doktrine voljenoga druga Tita. Svjetonazori drukčiji, metode istovjetne.

Vratimo se opet malo u prošlost. Kada su partizani iz V. Prekomorske divizije 4. travnja 1945. godine ušli u Gospić ondje su zatekli samo civile i nešto ranjenih neprijateljskih vojnika u bolnici. Danima ranije lokalni partizani sastavljali su spiskove za likvidacije stanovnika Gospića s kojima se započelo istoga dana. Kada su ta monstruozna orgijanja okončana, činilo im se kako je u Gospiću ostalo mnoštvo „nenarodnih snaga“. Započeli su nakaradni  sudski procesi gotovo uvijek s istim ishodom. Presuđene „nenarodne elemente“ bi u cik zore dovodili na prostor između Gradskog groblja i Gimnazije  gdje su strijeljani.  Na plotune su se tada žalili mnogi mještani pa su krvnici pribjegli likvidacijama s puno manje decibela: kama, malj, udarci kundakom u potiljak…

Oko Gospića su ustaše tijekom rata iskopali rovove za obranu, tzv. lauf-grabe, u duljini oko 20 km. Kada su nakon rata te grabe bile napunjene tijelima ubijenih ranjenih vojnika i civila, likvidacije i pokapanja vršeni su po okolnim mjestima, na najmanje 20-ak lokacija. Nitko sa sigurnošću ne zna koliko je žena, djece, staraca i vojnika nakon mučenja likvidirano i pobacano u jame i bezdani u tom komunističkom pogromu. Po nekim autorima tisuću, po nekima više od dvije tisuće. Likvidirane su i trudnice, časne sestre, svećenici, učiteljice, seljaci… Zajedničkom im je bilo to da im je neki rođak u trećem koljenu bio u neprijateljskoj vojsci. Slični scenariji događali su se posvuda u Lici. Antifašizam s metodama fašizma. U Gospiću se tijekom povremenih infrastrukturnih radova i danas iskopaju kosti tih nesretnika. Zajedničko im je što su im ruke bile vezane žicom.

Zato u Gospiću i Lici već 30 godina nitko ne slavi niti ne spominje antifašizam. Ta je civilizacijska i općeprihvaćena europska i svjetska  tekovina nestala na ovim prostorima poput stare poslovice da se „klin klinom izbija, ali ostaje rupa“! Oni koji su slavili antifašizam zbog beneficija uglavnom su pokazali pravo lice početkom ’90.-ih godina. Današnje političke stranke u Lici uglavnom s gnušanjem definiraju vrijeme i događaje kada ljudski život nije ništa vrijedio. Dovoljno razloga da na Dan antifašističke borbe na prostoru Like već 30 godina nije obavljena niti jedna komemoracija niti je upaljena jedna svijeća za poginule. Važno je da se naši političari i danas uvijek dijele na partizane i ustaše. Pri tome se lijevi i desni kunu u ispravnost svojih svjetonazora.