Umro je Krešimir Stanišić, pjesnik koji je svoj bogati pjesnički opus posvetio svom rodnom Senju i njegovoj čakavštini.
Krešimir Stanišić je rođen 15.svibnja 1938. u Senju gdje je pohađao osnovnu školu i gimnaziju, nakon čega je studirao u Zagrebu na Višoj školi za zdravstvene tehničare.

Završivši studij radio je u Domu narodnog zdravlja u Senju, a zatim je u Rijeci bio nastavnik i direktor Škole za zdravstvene tehničare. Diplomirao je na Pedagoškom fakultetu u Rijeci te je svoj radni vijek, obnašajući brojne odgovorne zadaće, zaključio u INI.

Pišući o Stanišiću ugledna prof. Zlata Derossi kaže:“ Poput drugih pjesnika koji su rođeni i odrasli u Senju, i Stanišić gaji prema Senju osjećaj čvrste povezanosti s njegovim miljeom: prirodom, ljudima, načinom života, atmosferom.

„ Svagdi je bolje, al nigdi lipše ni“ – kaže Krešo, koji živi za Senj i piše za Senj i za sve one koji Senj vole zbog njegove tradicije, zbog njegova Nehaja, zbog njegovog karakterističnog ugođaja.

Od svoje prve zbirke pjesama „Moja Mirina“, kao brojnih drugih zbirki i pjesama objavljenih u raznim književnim časopisima pa do posljednje zbirke „ Porat uspomenov“ Stanišić piše iznimno toplo, ljubeći senjsku čakavštinu, opisujući razne prigode i jednostavne neposredne ljude, te se u isto vrijeme smije i plače, ali unatoč raznolikosti emocija, on je u prvom redu optimist.

„U Stanišićevim stihovima iznesena je duša jednoga malog gradića u kojemu svak poznaje svakoga, u kojem postoji ustaljeni red, koji ima svoje tipove i navike.

Tu je stara »mlikarica«, senjski »fakin«, pa pijani Iva; tu je tipičan senjski ugođaj bure, šenpetarije, oluje…. U tim stihovima skriva se sve šarenilo komešanja po senjskim ulicama, slika trabakula i vapora, predznaci bure iznad Vratnika, slika svićarica na bonaci.

Tu je i slika senjske sirotinje, nostalgičnih sjećanja na sretno djetinjstvo, na igru špekulama, na žukulju i rašeljku. Stanišić se i stihovima igra kao špekulama. A riječ mu je topla i radosna.“ napisala je prof.Derossi.

Krešimir Stanišić je bio član nekoliko književnih udruženja te je dobitnik brojnih priznanja i nagrada, a između ostalih i Javnog priznanja Grada Senja za svekoliki doprinos očuvanju i afirmaciji prepoznatljive senjske čakavštine, te književne nagrade Drago Gervais.

A o senjskoj buri je pisao : Lopovica ne da mira, čekat će me zad kantuna da pasamo dva-tri đira i dopratit do portuna, a onda? Utrnut letriku da ne bi ki saznal za našu ljubav, pa mi vražja u dimnjaku piva senjsku uspavanku, moja divojka, lopovica bura.

Šjor Kreš fala van i adio, a znamo da ćete i gori pisat besede posvećene svomen gradu i svima ki ga volidu.