U svojoj nemoći da zauzmu Gospić mediji tzv. Krajine su točno 13 puta izvještavali da je“Bogorodičina palanka“ (kako je četnički vojvoda Šešelj već bio preimenovao ličku metropolu) pred padom i da tenkovi tzv. JNA broje zadnje minute prije ulaska u grad.

Najžešći napad na Gospić dogodio se 19. studenog 1991. godine kao odmazda za iznenadni upad hrvatskih snaga u Divoselo i Čitluk 16. studenoga kada su neprijateljske snage uvidjele koliko su slabe i krhke njihove doktrine i koncepcije „opštenarodne odbrane“.

Toga 19. studenoga bio je oblačan dan, tek s pokojom kapi kiše. Počevši s napadom u 7 sati neprijatelj je koristio minobacače, haubice, topove, tenkove, višecijevne bacače raketa call. 122 mm, a nad gradom su se toga dana često čuli VBR-ovi sustava Orkan koji su ispaljivali zabranjene „zvončiće“.

Tijekom dana su uporniji Gospićani izbrojali od 7 sati ujutro do podneva više od 1 000 projektila, dok je tijekom dana na ličku metropolu palo najmanje 2 000 komada ubojitog tereta ognja i čelika . Plan neprijatelja nije uspio jer branitelji iz 118. brigade, 128. brigade Sveti Vid, 111. brigade, HOS-a i Policije nisu napuštali svoje položaje niti „za jotu“.

Kada su hrvatski mediji obznanili bestijalnost i silovitost ovoga napada, u Kninu su pokušali taj novi neuspjeh opavdati „stotionama tisuća ustaša“ koji se nisu predavali. Samouki kninski vojni analitičari opavdavali su još jedan fijasko činjenicom kako bi Gospić sigurno pao, ali su oni gađali isključivo strateške i vojne ciljeve. U te ciljeve su uvrstili stambene zgrade, Dom umirovljenika, osnovnu i srednju školu i fakultetske ustanove, bolnicu…

Toga dana vatrena kanonada zapalila je grad, a na intervencije su samo izlazili vatrogasci i timovi hitne medisinske pomoći. Gospić se toga dana, ali niti naredne četiri godine, nije se dao i nije dopustio niti milimetar svojih položaja koji su se grčevito branili do konca rata.