Biskupija

Svećenički i redovnički dan slavljen je u Gospiću

Marin Smolčić



Svećenici, redovnici i redovnice Zadarske nadbiskupije tradicionalni Svećenički i redovnički dan proslavili su ove godine u Gospiću, gdje su ih ugostili gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo i djelatnici biskupskog ordinarijata.


Sudionike susreta u prostorijama Biskupskog ordinarijata srdačno su dočekali biskup Marko Medo i djelatnici Ordinarijata. Svečano misno slavlje održano je u gospićkoj katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije, a predvodio ga je gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo, u zajedništvu sa zadarskim nadbiskupom mons. Milanom Zgrablićem.


U koncelebraciji su bili generalni vikar Zadarske nadbiskupije  mons. Ante Sorić, župnik o. Marko Maglić te vlč. Vitomir Glavaš, zajedno s okupljenim svećenicima.




Kod oltara je asistirao pustinjak Marinko Klaić uz ministrante. Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor redovnica, a orguljašku pratnju imao je preč. Josip Šimatović.


Na početku misnog slavlja biskup Marko izrazio je dobrodošlicu zadarskom nadbiskupu, svećenicima, redovnicima i redovnicama, zahvalivši im na dolasku i istaknuvši kako ovaj susret nije tek dan odmora i zajedničkog izleta, nego prije svega znak zajedništva Crkve, zajedništva vjere, poziva i služenja.


Naglasio je da svećeništvo nije privatni put pojedinca, nego služenje u Tijelu Kristovu, a redovništvo proročki znak toga istoga Tijela.


Takvi susreti, istaknuo je biskup, podsjećaju kako nitko u Crkvi ne živi svoje poslanje sam, nego svi sudjeluju u zajedničkom poslanju naviještanja Evanđelja.


U homiliji je biskup Marko Medo, polazeći od liturgijskih čitanja, posebno istaknuo likove proroka Ilije i Elizeja, naglasivši kako se poslanje ne prenosi samo riječima, nego zajedništvom života.


Svećenički i redovnički poziv, rekao je, nije znak časti ni vlasti, nego odgovornosti i služenja Kristu i njegovoj Crkvi. Pozvao je okupljene da se uvijek iznova pitaju je li Gospodin uistinu u središtu njihova života i služenja te upozorio kako opasnost prijeti kada se vrijednost služenja mjeri isključivo vidljivim uspjesima i ljudskim priznanjima.


Istaknuo je da je najplodonosnije upravo ono služenje koje često ostaje skriveno – u ispovjedaonici, uz bolesničku postelju, u tihoj molitvi i vjernosti svakodnevnim obvezama.