Domovinski rat

S bijelom zastavom krenuo je pregovarati o razmjeni zarobljenika i nestao. Sudbina Nikole Klobučara do danas je nerazjašnjena

Marin Smolčić

O sudbini nesretnog mladića, koji se s bijelom zastavom uputio na »drugu stranu« pregovarati o razmjeni zarobljenika, ni danas se ne zna cijela istina



GOSPIĆ – Na nedavno održanoj komemoraciji za 40 ubijenih civila s područja Široke Kule, Ličkog Osika, Urija, Vukšića i Mušaluka otkrivena je spomen-ploča s uklesanim imenima nevinih žrtava. Među njima je i ime Nikole Klobučara iz Mušaluka kojega je smrt zatekla u rujnu 1991., u 24. godini života.


O Nikoli mještani znaju puno, ali će vas svaki sugovornik odmah opomenuti da maknete fotoaparat i izostavite iz teksta njihova imena. Oko sudbine ovog nesretnog mladića niti danas se ne zna cijela istina pa smo dobili nekoliko savjeta u stilu »bolje ne pačaj u to«!


Iza Nikole je ostala tek jedna fotografija skinuta s videosnimka. I ime na spomen-ploči. Što se uopće dogodilo s tim mladićem?




Nikolu je početak rata zatekao u rovu na Starom Ličkom Osiku, na crti razdvajanja od paravojnih skupina koje su zauzele Lički Osik i preimenovale ga u Teslingrad. Njegovi suborci će i danas reći da je bio hrabar, pomalo svojeglav i odvažan. Tih je dana iz Ličkog Osika na hrvatsku stranu stigla jedna žena s djetetom. Nosila je bijelu zastavu i pismo tzv. Komande Teslingrada u kojem je stajao prijedlog za razmjenu zarobljenika. Odgovor je trebalo vratiti istoga dana, ali se nitko nije usudio krenuti u okruženje razularenih zlikovaca gdje je uvijek postojalo nekoliko vojnih i političkih frakcija.


Uz riječi »idem ja jer poznam dosta ljudi na drugoj strani, radio sam s nekima od njih« – javio se Nikola. Do izbijanja rata radio je fizičke poslove u tvornici »Marko Orešković« u Ličkom Osiku. Obukao je tada civilnu odjeću, uzeo poruku i bijelu zastavu pa krenuo. Ispostavilo se – na put bez povratka.


Nitko pouzdano ne zna što je bilo s Nikolom. Jedino se zna da su ga Martićevci odmah uhitili i mlatili. Odveden je na nepoznato mjesto i likvidiran. I danas se vodi među nestalima. Posljedice njegove pogibije bile su strašne, kao da se zla sudbina poigrala s ovom obitelji. Zbog neprovjerenih priča da se Nikola priključio četnicima(?), cijela je obitelj trpjela mnoge verbalne torture. I ne samo verbalne. Nikolin otac Milan, inače vješt stolar, bio je još tijekom rata uhićen i saslušavan na hrvatskoj strani, da bi pod pritiscima i nepravednom stigmom »oca jednog izdajnika« u zatvoru izvršio suicid. Majka Marija pak u ovom stidu nije od države zatražila mirovinu ili prava kakva sljeduju roditeljima poginulih i nestalih hrvatskih vojnika. Umrla je gotovo sama i odbačena, u okruženju u kojem je malo tko u selu uopće želio kontaktirati s njom. Stigmatizirani Klobučari doživjeli su doista zlu kob koja se valjda mora dogoditi ljudima koji su cijeloga života znali jedino pošteno živjeti, od svojih ruku i na svojoj zemlji.


Nikola Klobučar je tako prešao put od nepunih 200 metara razdvajanja sukobljenih strana, put i sudbinu koji nisu potpuno razjašnjeni niti 30 godina od polaska na suprotnu stranu. S porukom i bijelom zastavom u rukama.