Zadnjih dana osula se »rafalna paljba« oko spora zaslužuje li ubijena djevojčica Aleksandra Zec ulicu u Zagrebu. Za ostalo 402 djece stradale u Domovinskom ratu malo se tko pita. Dežurni mjerači krvnih zrnaca odmah su se dosjetili kako je Aleksandrin otac bio Srbin, a majka Hrvatica. To bi, valjda, trebao biti nekakav jalovi alibi da bi se opravdavao taj strašni zločin. Bešćutno i jadno.

Tek koji mjesec i više dana ranije navršila se 30. obljetnica smrti Verice Nikšić, vršnjakinje Aleksandre Zec. Vericu su paravojne snage u okupiranoj Širokoj Kuli 13. listopada 1991. povele zajedno s majkom Mandicom i nekolicinom starijih seljana da bi ih »sačuvali«, da im ne’ko ne daj Bože ne bi nanio neko zlo. Deset ljudskih bića tada je zatvoreno u jedan podrum, da bi u tom »čuvanju« susjedi na njih bacili ručne bombe i potom sasuli rafale. Kuću su na koncu zapalili pa od nesretne Verice, nezine majke i nekolicine mještana nakon oslobođenja sela tijekom Oluje nije pronađen nikakav trag. Pokojni Marko Nikšić je nakon povratka u selo uzalud prekopavao zgarište ne bi li našao neki trag i sahranio ostatke svojih najmilijih, supruge Mandice i kćeri Verice. Ničega nije bilo tako da niti danas ne postoji grob na koji rodbina i prijatelji ubijenih mogu staviti stručak cvijeća i zapaliti svijeću.

Osim članova Vlade RH, župana ličko-senjskog i gradonačelnika Gospića, na komemoracijama u Širokoj Kuli nikada se nije pojavio niti jedan predstavnik Srpskog narodnog vijeća da bi se poklonio kod spomen-ploče s 40 uklesenih imena Hrvata i Srba. Zlikovcima nije bila važna nacionalnost žrtava: mučili su, silovali i ubijali koga su htjeli.

Nesretna Aleksandra Zec je barem dostojno sahranjena zajedno sa svojim roditeljima. Verica Nikšić se s još 10 žrtava Široke Kule i danas vodi kao nestala. Hrvatsko pravosuđe je zbog »proceduralnih grešaka« ostavilo na slobodi egzekutore obitelji Zec. Zbog nedostupnosti hrvatskom pravosuđu za zločin u Širokoj Kuli nikada nitko nije odgovarao. Ako smo već digli medijsku prašinu oko imenovanja jedne ulice u Zagrebu, treba se zapitati je li imenom Verice Nikšić mogla biti nazvana barem jedna ulica, kad već ta ubijena i spaljena djevojčica nema niti zadnje počivalište.

I pitanje koje nikada neće dobiti odgovor: što je s ostalom djecom ubijenom u posljednjem ratu?