Zamorna bitka svjetonazora pomalo gubi svaki smisao jer joj se po potrebi priklanjaju lijevi i desni. Bez valjanih argumenata, ovo su uvijek omiljene teme za političke antipode. Sjećam se prvog šamara koji mi je udario otac. Nakon odgledanog partizanskog filma »Kad čuješ zvona« klinci iz mojega razreda komentirali su detalje filma da bih ja pun dojmova došao doma i oca nekoliko puta pitao kamo su partizani odvodili zarobljene ustaše. Partizani su živjeli po šumama (i gorama), često nisu imali što za jesti pa se u mojoj dječjoj mašti odmah stvorila vizija o partizanskoj humanosti i njihovim zatvorima koji mora da su tada djelovali u teškim uvjetima. Nakon mojega zanovijetanja i hrpe pitanja na tu temu otac mi je opalio žestoki šamar, uz napomenu da takva pitanja ne bih postavljao bilo gdje izvan kuće.

Otac mi je puno godina poslije ispričao događaj kojem je 1943. godine kao desetogodišnjak svjedočio u Ličkom Lešću pored Otočca. Sukobljenim snagama nedostajalo je ljudi pa su ustaše okupile mještane nekoliko zaselaka kod Knjapovca, desne pritoke rijeke Gacke. Odabrali su desetak muškaraca, postrojili ih na drvenom mostu i likvidirali pred očima njihovih obitelji. Nakon desetak dana dogodio se isti scenarij u režiji partizana. Samo što su oni na drvenom mostiću preko rijeke poredali golobrade mladiće i vremešne seljane. Muškarci u punoj snazi trebali su im za frontu. Kronično im je nedostajalo streljiva pa su uznike pobili noževima i udarcima kundaka. Isto mjesto, isti scenarij, jedino su organizatori bili drugi.

Odrastajući u »bratstvu i jedinstvu naših naroda i narodnosti« nije mi bilo jasno zbog čega je uoči Sleta bratstva i jedinstva 70-ih godina prošloga stoljeća u Gospiću zavladala panika među organizatorima, drugovima iz Komiteta SK!?! Glavna manifestacija trebala se održati na nogometnom stadionu iza zgrade gospićke Gimnazije. Dok su bageri preoravali teren, iskopali su na stotine posmrtnih ostataka vojnika i civila koji su ondje likvidirani u danima poraća kao »neprijatelji naroda«. Ti iskopani posmrtni ostaci noću su tada prevoženi na obližnji deponij smeća u Perušiću. Župan Ernest Petry je lani u suradnji s Ministarstvom branitelja dogovorio ekshumacije na tom terenu, pored vanjskog zida groblja sv. Marije Magdalene, gdje su »osloboditelji« Gospića danima likvidirali sve neistomišljenike. Do danas su ekshumirani posmrtni ostaci 147 žrtava i još se ne nazire konac ovih pretraga.

Živi svjedoci iz vremena 4. travnja 1945., dana kada su »osloboditelji« ušli u Gospić, tvrde da je grad tada bio opasan rovovima, tzv. lauf-grabama. Ti su rovovi ubrzo bili napunjeni tijelima ubijenih mještana, svih uzrasta i zanimanja. Čak i trudnica »koje nisu bile pogodne za silovanja«. Prema grubim procjenama svjedoka, tih dana je likvidirano više od 2.500 ljudi, mahom civila, jer je postojalo nepisano pravilo po kojem »svaka kuća mora dati glavu jer su Gospićani i okolna mjesta mahom bili ‘za narodne neprijatelje’«.

Koji je zapravo smisao ovih riječi? U Drugom svjetskom, kao i u većini ratova, nema crno-bijelih situacija, postoje i nijanse. Poput onih da su partizani u Hudu jamu u Sloveniji nakon završetka rata žive zazidali nekoliko desetaka pripadnika poražene vojske. Ustaše su u Lici formirali logor Jadovno čije se žrtve navodno broje u tisućama. General JNA Đoko Jovanić imao je partijsku zadaću 1941. godine sačuvati živote civila zaseoka Ivezići kod Brotnje nedaleko od Donjeg Lapca. »Sačuvao« ih je tako što je likvidirano 37 Hrvata, od kojih je 24 ekshumirano iz Dabine jame, kamo su živi bačeni. Zajedno su skončali tromjesečni dječak i starac od 82 godine. Na konto prvog etničkog čišćenja u Lici i danas se veliča lažni dan ustanka naroda i narodnosti u Srbu.

Zato ne treba čuditi što Dan antifašističke borbe u Lici nitko ne slavi. Poratno je vrijeme ovdje bilo previše surovo i krvavo, počesto dovedeno do neslućenih gradacija. Zato taj dan ne slave čak niti oni koji su po vokaciji i uvjerenju zadrti antifašisti. Različiti svjetonazori, ali su metode bile vrlo slične.