SMILJAN Na zadnjoj tradicijskoj izložbi „Jesen u Lici“ proglašeni su laureati u kategoriji voćnih rakija. Među prispjelim uzorcima šljivove rakije stručni tim Agronomskog fakulteta iz Osijeka ponovno je zlatnu medalju za svoju šljivovicu dodijelio Gospićaninu Josipu Kovačeviću (42).

Ovaj diplomirani ekonomist zaposlen u Civilnoj zaštiti netipični je proizvođač rakije u mnogo čemu. Dolaskom u Josipovu djedovinu nadomak Teslinog Memorijalnog centra pod brdom Bogdanić zatečena slika značajno odudara od ličkih stereotipa vezanih uz destiliranje (pečenje) rakije.

S Josipom su supruga Sanja prof. logopedije, dvojica prijatelja, sinovi Petar (6) i Roko (10), a sve se događa pod budnim okom majke Dragice. Peku rakiju, a nitko je ne pije!

Nema uobičajenih scena posrtanja nekih članova ekipe, dok je druge već prevarila „nova vatrena voda“ pa po navici spavaju negdje unaokolo. Sasvim suprotno! Ovo je Josipova priča.

– Nastavljam ličku tradiciju na potpuno netradicionalan način. Rakiju ne prodajem iako bi je mnogi kupili. A ne prodajem je zato jer proizvodimo vrlo male količine. Niti 40 litara u sezoni. Moje je pravilo da rakija treba odležati do 2-3 godine da bi sazrijela. Zato smo vjerojatno jedina lička ekipa koja peče rakiju, dok se uglavnom piju kava, čaj, sokovi ili tek zbog tradicije pokoja čašica lanjske rakije.

Obližnji šljivar je sadio moj djed i stabla su postupno ostarjela, ali je unatoč suši urod šljiva bio solidan. Uspjeli smo pobrati oko pet kotala šljiva sorte lička bistrica. Zadnju zlatnu medalju osvojio sam za rakiju pečenu 2020. godine. Zlato sam osvojio i 2020. godine za rakiju pečenu 2018. godine. Nadam se da ću i od ove sezone osvojiti zlato kada se za dvije godine s rakijom opet pojavimo na Jeseni u Lici.

Po kotlu hvatamo oko devet litara rakije. Pečemo je dvostrukom destilacijom jer „meku rakiju“ sa 25 posto alkohola treba još jednom destilirati i tada daje idealnih 43 posto alkohola. Rezultat takvog tehnološkog postupka je manja količina vrhunske rakije. Pri tome procesu imamo tri frakcije.

Prvijenac se baca jer sadrži štetan alkohol koji miriše na „uhu ljepilo“. Druga frakcija zove se „srce rakije“. To je ono što želimo i što ima pravu kvalitetu. Onda dolazi treća frakcija rakije koju također bacamo jer je puna kiselina, slabijeg je okusa i mirisa, otkriva nam Josip.

Od ove sezone se nada proizvodnji od uobičajenih 40-ak litara vrhunske rakije.

Svoju rakiju Josip čuva u staklenim bocunima, a za boju i aromu zaslužni su hrastovi štapići od starih bačava uronjeni u rakiju.

Josipova rakija uglavnom završava kao poklon prijateljima i rodbini, vrlo malo se popije.

Mlađeg sina Petra već sada zanima posao koji vodi njegov otac. Spremno nam pozira dok slabašnim ručicama miješa kom u rakijskom kotlu.

Očigledno će loza obitelji Kovačević imati dostojnog nasljednika u tradicionalnoj proizvodnji rakije na netradicionalan način.