Gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo predvodio je misno slavlje u ogulinskoj župi Bl. Alojzija Stepinca u Ogulinu, koja je tim slavljem proslavila svetkovinu svoga nebeskog zaštitnika. U koncelebraciji su sudjelovali vojni biskup u miru mons. Juraj Jezerinac, provincijalni ministar Franjevaca trećoredaca glagoljaša fra Branko Lovrić, domaći župnik fra Mirko Kralj, ogulinski dekan preč. Mario Kralj te više svećenika.

U svojoj homiliji biskup Marko Medo rekao je: na današnji dan, okupljeni oko oltara Gospodnjega, slavimo blagdan vašega i našega nebeskog zaštitnika, blaženog kardinala Alojzija Stepinca. Slavimo čovjeka čiji život nije bio lagan, ali je bio jasan; nije bio zaštićen, ali je bio vjeran; nije bio shvaćen, ali je bio istinit.

U svjetlu Božje riječi koju smo danas čuli, želimo osvijetliti lik ovoga poniznog svećenika, intelektualca i mučenika savjesti. I pritom se ne možemo ne zapitati: kako je moguće da i danas, desetljećima nakon njegove smrti, traju osporavanja, prijepori i pokušaji zamagljivanja istine o njegovu životu i djelu?

Današnja proslava bl. Alojzija otvara pred nama „dramu razlučivanja“ i „prostor ljudske savjesti“. To „nije tek prizor iz prošlosti, nego trajna scena svakoga vremena, svakoga naroda i svakoga čovjeka“.

Postoji jedna drevna poslovica koja kaže: ako želiš znati koliki je netko čovjek, izbroji njegove neprijatelje. U tom svjetlu, Stepinčeva veličina postaje još jasnija. Jer malo je u našoj povijesti osoba koje su bile izložene tolikoj mržnji, klevetama i sustavnom blaćenju kao on.

Nakon 1945. godine započela je nezapamćena hajka. Tiskovine, sudovi, političke tribine – sve je bilo stavljeno u službu jednoga cilja: slomiti Stepinca i preko njega slomiti Crkvu. Tijekom montiranog procesa išlo se toliko daleko da se prikupljala i peticija za njegovo strijeljanje. Nije se gledalo koga je spašavao, koga je branio, kome je pomogao. Nije se htjelo čuti svjedočanstva onih kojima je spasio život.

A spasio ih je na tisuće. Jer se u njegovu slučaju nije vodila borba samo protiv čovjeka, nego protiv savjesti. Povijest naroda odvija se u unutarnjem svetištu čovjeka.

Blaženi Alojzije Stepinac nije bio ni političar ni ideolog. Bio je pastir. I upravo je u tome bio problem. Jer on nije htio Crkvu podrediti nijednoj vlasti, nijednoj ideologiji, nijednoj „višoj sili“ koja bi gazila savjest.

Isus u današnjem evanđelju kaže: „Ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.“ Te riječi nisu puka metafora. One su opis Stepinčeva života.

Njegov je „poraz“ postao sjeme. Njegova osuda postala je snaga. Njegova tamnica postala je izvor slobode. I možemo s punim pravom reći: iz Stepinčeve sudbine izvire i snaga slobodne Hrvatske. Mnogi su u Domovinskom ratu dovršili ono što je on započeo – svjedočiti da se istina ne prodaje, a sloboda ne daruje, nego se žrtvom rađa, zaključio je biskup mons. Medo. Na koncu je biskup Juraj Jezerinac podijelio i osobno svjedočanstvo iz svoga djetinjstva te susrete s kardinalom Stepincem u vrijeme njegova boravka u Krašiću, čime je proslava završila u ozračju zahvalnosti i zajedništva.