Leta pasuju, tradicija ostaje. Folklorno društvo Dubašnica već je punih 90 godina ponosni čuvar kulturne baštine

Devedeset godina Folklornog društva Dubašnica / Foto: Luka Tabako

Folklorno društvo Dubašnica ima cilj održati prošlost i prenositi je u budućnost. Povezivanjem tradicije i suvremenosti mladima se ukazuje na to koliko je bitno znati otkuda su i ča su

povezane vijesti

Ribolovno društvo Vela Sten: “Za uspješan ribolov presudna je tehnika – hiti kamo misliš da je riba”
Crna točka na Krku uzela dva mlada života. Cijela dionica je rizična, ovo su ključni problemi
Policija otkrila kako je na Krku poginuo 24-godišnji motociklist. Kobna je bila brzina i udar u autobus

Dubašljanski folklor šuperbi je starac od 90 let, pun energije i radosti koji živi u sopcima, kantadurima i tancadurima, mladima i starima, u nošnjama, fotografijama i nebrojenim uspomenama koje podsjećaju na mladost i veselje, ponos, ljubav i tradiciju, bogatu baštinu i način života i identiteta koji sve one koji su imali čast biti njegovim dijelom povezuje, podsjeća tko su i otkuda su.

Velikih devet desetljeća rada folklornog društva u sklopu Kulturno-umjetničke udruge Dubašnica proslavljeno je prošlog mjeseca Šetemanom dubašljanskoga folklora koja je vrhunac imala 21. rujna, kada je ispred DUBoaka u Malinskoj održana središnja svečanost pod pokroviteljstvom predsjednika Hrvatskog sabora Gordana Jandrokovića.

U Dubašnici se od davnina soplo, tancalo i kantalo: uz pjesmu i ples širio se osjećaj zajedništva koji je, prenošen s generacije na generaciju, postao temelj folklora.

Tanac / Foto: Marijan Milotić

Godine 1935. u Omišlju je, na inicijativu Ivana Matetića Ronjgova i Slavka Zlatića, održan prvi Festival folklora otoka Krka i tim je povodom osnovano Folklorno društvo Dubašnica, s ciljem da se organizirano čuva ono što se »oduvijek« radilo i od zaborava spasi svirku sopela, pučko pjevanje, ples i specifičnu kulturu odijevanja. Time je ono što se stoljećima spontano živjelo u selu postalo i institucionalno organizirano, dobilo voditelje, probe, pravila i scenski oblik.

Tijekom ratnih godina entuzijazam nije nestao i već 1948. ponovo je organizirano okupljanje folklornih skupina. Od 1955. Festival folklora otoka Krka postao je stalna manifestacija.

Sudionici prvog Festivala folklora otoka Krka 1935. godine

Dvostruko lice folklora

Kako se moglo doznati na izložbi »Leta pasuju, tradicija ostaje«, održanoj u sklopu slavljeničkog tjedna, prijelaz iz spontanog plesa na seoskom trgu u koreografirani nastup pred publikom nije bio jednostavan. Voditelji poput Ivana Milovčića, dugogodišnjeg mentora FD-a Dubašnica (1955.–1980.), morali su napraviti kompromis kako bi sačuvali autentične korake, melodije i improvizacije i istovremeno ih prilagodili sceni. Stariji su se često protivili standardizaciji jer su u spontanosti vidjeli ljepotu i slobodu tanca, no pokazalo se da je upravo organizirani oblik bio jedini način da se tradicija prenese u novo doba. Folklor je time dobio dvostruko lice: jedno koje je živjelo na svadbama, krštenjima, blagoslovima, a drugo koje je postalo dio festivalskih pozornica i kulturnih programa.

U oblikovanju organiziranog folklora važnu je ulogu imao i turizam. Još 1930-ih, s prvim većim dolascima gostiju na otok, javila se ideja da se posjetiteljima predstavi njegova glazba, ples i nošnja. Da je folklor i nekad davno bio dio turističke ponude, najbolje svjedoče zapisi iz 1955. godine u kojima stoji da je na festival u Malinskoj stiglo pet parobroda iz Rijeke i šest manjih brodova iz Kraljevice, Opatije, Crikvenice i Bakra, te da se na poljani Dobrinčevo okupilo više od tisuću ljudi.

Svih godina folklor se okupljao po potrebi. Bilo je tu i malih stanki, a 1996. godine osnovana je Kulturno-umjetnička udruga Dubašnica koja djeluje i danas. U počecima je bilo okupljeno više raznih sekcija, ali je folklor i danas ostao dio KUU-a Dubašnica. Udrugu su osnovali pok. Anton Malatestinić i Krunoslav Badurina. Naslijedio ga je pok. predsjednik Dragan Cindrić uz tajnicu Ljubicu Depope. Kako su godine prolazile, obično su predsjedništvo nasljeđivali članovi društva, pa je tako kasnije predsjednica bila Doris Šabalja, a sada je to Daniela Štefanić.

Dio članova folklornog društva na nedavnoj svečanosti / Foto: Marijan Milotić

Oko 40 mladih članova

– Svih ovih godina trudimo se da folklor bude važan u društvu jer je on dio naše povijesti, ali živi sadašnjost. Trudimo se od zaborava očuvati tanac i kanat. Zato svake godine uključujemo nove članove, najviše iz osnovne i srednje škole. Oni imaju redovne probe jednom tjedno, tako da imamo oko 40 mladih članova. Starije folklorne grupe se okupljaju po potrebi, obično za velike blagdane i proslave. Folklorno društvo Dubašnica prati sve važne manifestacije u općini pa tako tancamo za praznike i blagdane poput Polnarove, Magdalenjine, Sense, Mihoje… Mlade folklorne skupine imaju nastupe tijekom cijele ljetne sezone. U suradnji s TZ-om Malinska tancamo u Malinskoj i u Portu i tako pokazujemo svoju tradiciju turistima.

Na njima folklor ostaje / Foto: Marijan Milotić

Mladi tancaju / Foto: Marijan Milotić

Uz sve nastupe u našoj općini, Folklor rado odlazi i na gostovanja po cijeloj Hrvatskoj. Tako smo u zadnje vrijeme upoznali mnogo dragih ljudi koji njeguju tradiciju. Gostovali smo u Istri, Varaždinu, Zagrebu, Gospiću…, kaže Daniela Štefanić pa dodaje:

– Mnogi bi se složili da smo najponosniji na Festival krčkog folklora koji se održava svake godine u lipnju u drugoj općini. To je spoj svih folklornih društava s cijelog otoka Krka. Cijelim se mjestom tada čuje samo zvuk sopele i veselih koraka krčkog tanca.

Folklor nikako ne bi mogao živjeti bez para sopaca. Sopela je tradicionalni puhački instrument koji se koristi za tanac na otoku Krku.

– Obično je to dvoje ljudi koji sopu u tanku i debelu sopelu. Od osnivanja KUU-a Dubašnica izučilo se više parova sopaca. Bili su to: braća Josip i Aleksandar Cvelić, sestra i brat Ivana i Ivica Filipić, Andrija Kraljić i Marko Faležić. Već dugo godina u društvu su sopci braća Anton i Nikola Milčetić, govori Daniela Štefanić.

Ivana i Ivica Filipić 2006. u Puntu / Foto: NATAŠA CVELIĆ BADURINA

Kanturi i sopci

Važnu ulogu u folkloru imaju i kantaduri. Dubašljanski kantaduri, otac i sin Ivan i Deni Šabalja, trenutačno su jedini iz Dubašnice koji redovito vježbaju zajedno s ostalim kanturima otoka te s njima i nastupaju po raznim manifestacijama diljem otoka i šire. Njihova predanost i ljubav prema tradiciji daju snažan doprinos očuvanju jedinstvenog glazbenog izričaja Dubašnice i otoka Krka općenito. Uz njih, tu su i vrijedne kantadurice: Marija Cerović, Vera Butković i Marica Rošić. Iako se okupljaju uz nešto manje proba, uvijek su spremne nastupiti po potrebi, pridonoseći ljepoti i snazi svake prigode. Njihov glas, zajedno s ostalim kanturima i sopcima, krasi sve važnije događaje i podsjeća zajednicu na duboke korijene otočke tradicije. Prije njih poznati dubašljanski kantaduri bili su braća Dinko i Đani Barbiš koji nažalost u ovoj našoj prigodi nisu mogli biti s nama, ali su nam svakako bili primjer kako se kroz kanat čuva naša tradicija i baština.

– Kanturi i sopci otoka Krka čuvaju bogatu tradiciju otočnog, ne samo glazbenog, nego i specifičnog načina pjevanja te duhovnog nasljeđa. Oni su glasovi koji prenose pjesme od sela do sela, interpretirajući otočne priče, legende, ljubavi i žalosti, kroz stare melodije i posebne načine pjevanja. Pjevanje kantura na otoku Krku specifično je dvoglasno pjevanje tijesnih intervala, glasovi su usko sljubljeni, izvan standardne harmonije, te se ta tradicija povezuje s Istarskom ljestvicom koju je UNESCO 2009. priznao kao dio svjetske nematerijalne kulturne baštine. Kanturi i sopci smatraju se čuvarima kulturne baštine i tradicije otoka Krka. Kroz njihovu izvedbu prenose se zvuci, riječi i osjećaji generacija. U manjem otočnom kontekstu njihovo djelovanje okuplja ljude, njeguje zajedništvo sela, stvara prilike za druženje, ponos i zajedničku baštinu. Kanturi otoka Krka čuvaju drevnu tradiciju otočnog pjevanja i okupljaju se na probama svake srijede u Etno kući u Korniću kako bi uvježbavali stare pjesme i zapise te ujedno i prenijeli bogatu kulturnu baštinu na nove generacije, ističe Deni Šabalja.

Dubašljanski folklor u New Yorku 2000. godine

Duga povijest

Marija Cerović, jedna od vrijednih dubašljanskih kantadurica, prisjeća se kako je još 1967. s majkom Marom Bogović i drugim folklorašima sudjelovala na Smotri folklora u Zagrebu.

– Moja je mama bila neumorna, kantala je jako puno, cijeli život, učila je i mene, pa sam i ja puno kantala. Ja sam bila drugi glas, a ona prvi. U ono doba kantalo se na festivalima i drugim prigodama. Mama je kantala s Ivom Talijanom, odnosno Ivom Milovčićem, i Šimom Talijanom (Milovčićem). Kantalo se na Festivalu krčkog folklora, na kolejanima… Ja sam kasnije kantala s Ivom Pavačićem, Maricom Milčetić, Vericom Butković i Ivom Šabaljom. Zadnjih desetak godina najviše zajedno kantamo Ive, Vera i ja, otkrila nam je Marija Cerović koja je s majkom objavila i dva CD-a.

Kao poznavateljica povijesti folklora na Krku, Cerović ovom je prigodom navela i da je Festival folklora otoka Krka u Malinskoj održan 1937., 1948., 1955., 1956., 1962., 1989., 2001., 2009., 2015. i 2024. godine. U Omišlju je održan 9 puta, u Baški 6, u Krku 17 puta, u Puntu 5 puta, u Vrbniku 4 puta, u Dobrinju 5 puta te u Poljicima jednom. Spomenula je i sopce iz Poljica koji su sopli s Dubašljanima – Antona Franolića (Krajana) i Antona Toića, te dubašljanske sopce Šima Milovčića, Antona Kraljića, Ivana Linardića, Nikolu Nenadića i Josipa Dujmića.

Marija Cerović s majkom Marom Bogović / Foto: NATAŠA C. BADURINA

Marija Bajčić, jedna od bivših voditeljica folklora, prisjetila se kako je tu funkciju preuzela od prethodnog dugogodišnjeg voditelja Fabijana Vasilića.

– Puno sam godina vodila folklor i učila djecu plesati. Plesalo se puno, u mnogim prigodama. Pjevanje smo u ono vrijeme učili od starijih. Jako sam to voljela, i muž mi je bio u tome, i baš nam je bilo lijepo, prisjetila se.

Nema straha za budućnost

Devedeset godina nakon osnutka društva, folklor je i dalje živ: čuvaju ga nove generacije koje uče iste korake, pjevaju iste napjeve i odijevaju iste nošnje kao njihovi djedovi i bake. Dok djeca uče iste korake koje su plesali njihovi pradjedovi, dok probe i dalje odjekuju sopelama i kantima, a nošnje se s ponosom odijevaju na feštama i festivalima, nema straha za dubašljanski folklor. On je danas živa praksa, simbol zajedništva, most između spontanih užanci i organiziranih društava, između sela i pozornice, između prošlosti i budućnosti.

Svi oni koji su sudjelovali u velikoj proslavi 90. rođendana organiziranih folklornih aktivnosti u Dubašnici pokazuju da će ga njegovati i čuvati i dalje.
– Folklorno društvo Dubašnica ima cilj održati prošlost i prenositi je u budućnost. Spajamo tradiciju i suvremenost te želimo uključiti kulturnu politiku u lokalnu zajednicu u održivi razvitak i razvoj baštine Dubašnice. Našim mladima ukazujemo koliko je bitno znati otkuda smo i ča smo. Okupljanjima, vježbama, radionicama, priredbama dajemo značaj tradiciji, ali tako također učimo i okupljamo generacije da daju doprinos prenošenju znanja na mlađe da folklor živi u jednoj zajednici, zaključuje Daniela Štefanić.

Svih ovih godina trudimo se da folklor bude važan u društvu jer je on dio naše povijesti, ali živi sadašnjost. Trudimo se od zaborava očuvati tanac i kanat. Zato svake godine uključujemo nove članove

Daniela Štefanić

Nastup u hotelu Malin 1987. godine

Dubašljanska narodna nošnja

Dubašljanska nošnja veliko je bogatstvo jer postoje dvije muške narodne nošnje i čak pet ženskih.

– Muška nošnja dijeli se na svečanu i radnu. Radna se razlikuje po boji jer su dijelovi koji su u svečanoj crni, u radnoj su bijeli. Prepoznatljivi dio muške nošnje je tzv. »košulja na grišpu«, bijela pamučna košulja. Muškarci nose brageše s visećim turom i nogavicama do pol lista te su u izvornom obliku šivane od bedene (vune). Koret je prsluk kojem je prednji dio (prednjica) šivan od tankog vunenog materijala, a zadnji dio (škinol) od svile. Facol (marama) je sastavni dio svečane nošnje koji se veže oko vrata složen na trokut. Prevladavaju zelena, smeđa ili crvena boja koje ukazuju na starinske, zemljane kolure, govori Klara Bogović Erdogdu pa dodaje:

– Cipele koje obuvaju muškarci rađene su kod kuće od sirove žute kravlje kože i nazivaju se »postoli na uši«. Čarape (kalcete) su rađene od domaće vune: oženjeni nose bijele, a mladići crvene. Za radnu nošnju koriste se tamne kalcete da se ne vidi »šporkic«. Od dodataka muške nošnje vrijedi spomenuti kapu (beritu) u črnoj ili modroj boji. Remen ili pas crvene boje oženjeni muškarci vežu u čvor na lijevom boku, a mladići desnom. Od nakita se nosi roćinica (naušnica) koja također ukazuje na bračno stanje, oženjeni je nose na lijevom uhu, a mladići na desnom. Tabakerica se nosila kao platnena vrećica za duhan, a sat su nosili samo bogati muškarci. Kaban – pastirski ogrtač tradicijski odijevaju kralj i kraljica kolejana.

Pet je vrsta ženske nošnje: starinska črna od bedene, črjenica, črna štanpanica, divojačka i črna za udane žene.

– Prepoznatljiva je ženska košulja (košulja na grišpu) zi merlići (s čipkom). Žene koriste tri podsuknje (frici) koji su uske i široke. Najuži fric je podsuknja s najvećim dijelom čipke da bude vidljiva dok se žena okreće, zatim srednji fric s manjim dijelom čipke te široki fric koji je najgornji, uz nošnju, ima najuži dio čipke jer se vrti uz nošnju. Facol (marama) ima ukrasne trake na čupu iz facola koji se stavlja preko ramena. Traversa (pregača) neizostavni je dio ženske nošnje koji je uobičajeno napravljen s cvjetnim uzorcima, osim u nošnji za udane koji je jednobojan. Ženska nošnja sastoji se i od čarapa (kalceta) crvene boje koje imaju razne vezane ukrase, osim kod nošnje za udane žene kada su čarape crne boje. Svaka ženska nošnja ima mnogo kurdelica (svilene ukrasne trake) na zadnjem dijelu nošnje, a starinska črna od bedene ima kurdelice i na vrhu stražnjeg dijela haljice (kaputića s uskim rukavima), govori Klara Bogović Erdogdu.

Cipele (postoli na uši) su rađene kao i muške, samo s malom potpeticom. Pojas (pas) ukrasan je i kopčan preko traverse. Od ukrasa, za svečane prilike žene su oko glave vezale rub koji se veže »na bukaleticu«. Za vjenčanje su oko glave mlade stavljale vijenac (venac ili krunčica). U drugim prilikama žena češlja kosu s razdjeljkom na sredini te isplete dvije pletenice klasičnim pletom i omota ih oko glave u niskom položaju. Od nakita žene su nosile broš (puntape) na prsima, a rijetko slipicu, kvadratnu krpicu ukrašenu čipkom koja je štitila dekolte od pogleda. Nose se naušnice s tombulcima: što su tombulci veći, to je žena bogatija. Zlatni kordun i zlatne kadene nose se oko vrata. Prsten djevojke nose na desnoj ruci, a udane žene na lijevoj. Prepoznatljiv dubašljanski prsten je kačkarica – u obliku smotane zmije (kačke). Črjenica je posebna nošnja, cijela crvene boje koja se odjevala za ženidbu. Umjesto traverse (pregače) ima tri facola zato što su kumpari (kumovi) vodili mladu za dva facola kako bi se izbjegao fizički kontakt. Divojačka nošnja, za razliku od ostalih ženskih dubašljanskih nošnji, vrlo je ukrašena te ima mnogo kurdelica. Oko pasa se stavlja zlatni, elastični pas na laštik. Divojačka narodna nošnja puno govori o djevojci. Njezino bogatstvo broji se kurdelicama na nošnji: broj kurdelica označava broj zemljišta koje mlada posjeduje. Također, ako je na nošnji zašivena zelena kurdelica (trakica) kao simbol dubašljanskih polja, upućuje na to da je mlada iz »gorinjih sela«, Poganke ili Miholjica. Ako je na nošnji zašivena plava kurdelica koja simbolizira more, upućuje na to da je mlada Valarka, »Prilipkarka«, iz »dolinjih sela«.