VIŠKOVO – Mirna ruka, oštra kosa, pravi mot – to je ono što treba imati svaki dobar kosac ako misli prikupiti dovoljno sijena za prehranu svoga blaga. No iako se štale s blagom više ne nalaze uz kuće, i iako njihova spremišta ne treba puniti ljeti kako bi se imalo što jesti zimi, tradicija košnje kosom i žetve srpom i dalje se održava u Viškovu, točnije lokalitetu Nuntarovo u Gornjim Srokima, gdje se kosci i žetelice dugi niz godina okupljaju oko ove starinske vještine.

Devetnaesti put

U organizaciji Delavske katedre pri Ustanovi »Ivan Matetić Ronjgov«, a u sklopu ovogodišnjeg obilježavanja Matejne, po starinsku se kosilo i žnjelo i ovog rujna, devetnaestu godinu zaredom, a kako se nekada pripremalo za košnju, objasnio je Josip Sušanj Jože, znan kao Ferenčić.

Najbolji kosci – Momčilo Bojić, Željko Ćiković i Dušan Dmitrović sa simboličnim nagradama

– Prvo, dobar kosir treba imet, drugo, dobru kosu. Kosu treba nasadit, provat, nakjepat, nabrusit i onda se re kosit. A ako mu to ni dobro, onda se more poć doma. Po tradiciji su kosci imeli trliž, robene brageše i belu stomanju, a na glavi su imeli facolić na četiri kantuni ili rumbicu ča su znali s Francuske prinest. Kosci su imeli mazalo, vodu i brus va kemu je moralo bit malo octa, on se je stavjal da se brus boje lovi kose. Kosilo se je od četire jutro do desete, pa se je trava rastepla, malo se je počinulo i potli obeda opet šlo kosit. Večer se je prigrabilo na kup za drugi dan. To su detalji ki nikamo ne moreš pročitat, veli Jože, dok nam žetelice govore kako očuvanje ove vještine nije samo stvar tradicije, nego i zdravlja životinja.

– S kosun se nij moglo pokosit se okol grmi i stablićih ki su rasli, a tu travu pustit je bila škoda, pa su žet šle ženske kad su doma obavile delo. To se je nosilo uglavnom kravan, a judi su imeli i koze. Očuvat ovu tradiciju je jako bitno, aš kad se kosi na kosu, ta trava ima potpuno drugačiji miris i kvalitete. Tu se znalo nabrat i sakakovih rožic, pa i ljekovitih, ča je blago jilo. Sad kad se kosi z motorići, koza neće jist ni friško aš njoj trava smrdi po dimu i benzinu. Krava takovo seno, ako njoj jedna travčica ne paše, hiti ispod jasal i gre dalje. Trava potli trimera ostane suha i trda, a blago mora bit jako lačno da bi takovo ča pojilo, podučavaju one.

Nakon posla – marenda

Susret je po običaju protekao i u natjecateljskom duhu, pa je tako šest spremnih kosaca bivalo ocjenjivano po pet kategorija – kako je kosa nakjepana, brušenje kosi, dužina i širina otkosa, visina otkosa i vrijeme košnje, uz dodatne bodove za kosca koji je ostavio najtradicionalniji dojam.

Nakon proučavanja pokošene livade koju su detaljno prostudirali suci Jože Sušanj i Josip Jardas, predsjednik Delavske katedre Rajko Srok najboljim je koscima proglasio Dušana Dmitrovića, Željka Ćikovića i Momčila Bojića, koji su za svoje uspjehe iz ruku zamjenika načelnice Viškova Denisa Mladenića simbolično nagrađeni prekrasnim drvenim pršutom, još ljepšom drvenom pancetom i pravim i – još važnije – punim bocunićem.

A nakon obavljenog posla, snagu i energiju trebalo je i vratiti. Vrijedne kuharice Anka i Neda tako su donesle marendu za sve delavce i delavice, pa i za nedela (a malo ih nije bilo) koja su košnju i žetvu po starinsku samo sa strane gledala. Kuhani konpir, režnji, tj. debelo narezana panceta, salata i kakov žmujić razveselili su čuvarice i čuvare tradicije koji će po nekadajnu kositi i dogodine i sve dok kosu bude imao tko držati u rukama.