Tih, ali iznimno pamtljiv svjedok vremena. Samozatajan u društvu ljudi čiji je ego znao biti veći i od Učke. Nekako gotovo i nevidljiv, a da je u naravi stvarao vrijednosti koje su upravo oku činile silne spektakle i zadovoljstva. Damir Krizmanić Kriza.

Zamisliti danas mladog čovjeka koji je upravo okončao tinejdžersko razdoblje kako sam samcat, sa svojim super skromnim sredstvima, kreće u misiju stvaranja jednog od najvažnijih segmenata riječke moderne povijesti, gotovo je nemoguće.

Jer danas se najprije pita kolika je plaća, tko to financira, kakva je oprema… Da bi se nakon primljenih odgovora samo odmahnulo rukom i konstatiralo kako se za taj novac nema nema namjeru ni pomaknuti s mjesta.

Grupa Grad, Foto: Damir Krizmanić Kriza

Marljivo hvatanje trenutaka

On je bio dijametralno suprotan. Rođen 1959. godine, svoju je mladost živio u neusporedivo težim vremenima.

Po pitanju tehnologije posebno. Nabaviti kvalitetan fotoaparat i pripadajuću opremu bilo je jako, jako skupo. Teško dostupno u svakom smislu. Učiti od iskusnih ljudi koji su se bavili rock fotografijom… Nije bilo od koga. Paralelno s Krizom djelovao je i Nikica Petković, koju godinu kasnije došao je i Darko Bjelobaba, i on nažalost već jako dugo nije među nama, i to bi u prvim, inicijalnim godinama nastanka one moćne, bučne, neobuzdane, razuzdane, glazbeno razbarušene riječke alternativne punk scene iza objektiva bilo uglavnom to.

Vizualno nikad ni jedno razdoblje riječke glazbene scene, kulture, slike grada, nije bilo toliko posebno i toliko privlačno za fotografski medij kao taj kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina prošlog stoljeća.

I Kriza koji je sve to bilježio.

Bio je dio pokreta čiji su se sudionici svakodnevno okupljali ispred Konta. On iza objektiva tih, gotovo plah, oni ispred bučni, teatralni, hiroviti, stihova koji su imali cilj prvo srušiti pa onda preurediti svijet.

I ma koliko sve zajedno djelovalo kao nemoguća, nespojiva misija, upravo ju je Kriza kroz svoje objektive pretvarao u moguće. Nije dakako u tim trenucima mislio kako stvara vječnost, kako oblikuje fotografske zapise u koje će se, najčešće bez imalo realnih saznanja o tom vremenu, zaklinjati mnogi.

Kulturni i nekulturni radnici, političari i mediji. I njegovim fotografijama ilustrirati tekstove i svoje predizborne nastupe realno nemajući pojma tko je Kriza i kako je to nekad bilo.

Rijeka je ostala zapamćena prije svega kao alternativni pankerski grad – pridjev rokerski je znatno banalizirani pojam jer rock glazba je također bila nešto protiv čega se pankerska Rijeka pobunila.

A taj punk snage boksačkog direkta zapamćen je isključivo po rijetkim »nosačima zvuka« i brojnim Krizinim fotografijama. Tako marljivo, gotovo misionarskim prikupljanjima hvatanja trenutaka. Kako na koncertima, tako i u onom svakodnevnom, bolje rečeno svakovečernjem terminu.

Grupa Grč, Foto: Damir Krizmanić Kriza

Nestao sa scene

A velik je Kriza i po tome što je s kopnjenjem scene, iako je u jednoj zanimljivoj lepezi stilova koncem osamdesetih bila i najbogatija, nestao s nje. Mediji i političari – koji su bili silno nabrijani protiv »opakih pankera«, u drugoj polovici osamdesetih su reterirali.

Politika je shvatila da je bolje privući ih nego proganjati pa je osmislila pri OK SSOH Rijeka – Potkomisiju za rock. Mediji su ih, zahvaljujući pojedinim urednicima, među kojima su jedni od navažnijih bili svakako novolistovac Miljenko Marin ili radijski Đuza Sojiljković, odnosno novinarima koje je predvodila Slavica Mrkić Modrić, počeli propuštati na stranice, a onda…

Onda je sve preraslo u mit.

Kriza je pak godinama kasnije, jer fotografija je bila za njega više od života, prešao na jednu totalno drugu stranu. Godine je svog profesionalnog rada proveo kao fotograf specijalist unutar Područnog konzervatorskog ureda Rijeka koji djeluje u sklopu Ministarstva kulture i medija.

Kriza je naizgled iz »subverzivne djelatnosti«, kako su punk scenu doživljavali socijalistički političari, prešao u okrilje najoficijelnije od svih oficijelnih institucija sistema, postao je na neki način Vladinim službenikom. Naizgled tako, jer u suštini Kriza je samo nastavio raditi posao s kojim je krenuo krajem sedmdesetih godina.

Onda, i nikad više, kad je Rijeka bila najsličnija Londonu. Naizgled suprotno – jer što je konzervatorska fotografija? Kako sama struka kaže – sačuvati generacijama stvarano te osvještavati, reinterpretirati i prenositi isto za naraštaje što dolaze.

Posebno pomoću fotografskog medija koji se tijekom posljednjeg stoljeća i pol nametnuo ne samo kao jedan od ključnih oblika komunikacije i interakcije, nego i jedan od temelja zornog i učinkovitog funkcioniranja Službe zaštite kulturne baštine.

Kriza je zapravo čitavog svog života radio isti posao. Imao je istu strast, prepoznavo je najvažnije procese koji su oblikovali vrijeme te ih svojim fotografskim zapisom čuvao i sačuvao za vječnost.

Ovalna mošuna pored Drage Bašćanske, jedini takav objekt na svijetu (6.4.2011.), Foto: DAMIR KRIZMANIĆ

Otišao prerano

Jer biologija je opaka. Ona stvori, pusti da neko vrijeme traje, a onda oduzima. Pa čak i ako ne oduzme za trajno, demencija čini svoje dok se zapisi u osobnoj memoriji, u tom drhtavom moždanom »cloudu« tope kao celuloidne vrpce u dodiru s vatrom.

Otišao je prerano, zadivio je suvremenike, ali i one koji su došli daleko za njim, na neki je način najzaslužniji, da se glazbenici ne uvrijede, za ikonografiju, sliku Rijeke koja je mijenjala svijet.

I ne, nije Rijeka danas neki poseban »rokerski grad«, ali ona to jest kao nitko drugi u Hrvatskoj i na mnogo širim regionalnim prostorima jer je Kriza, ne kao jedan od rijetkih, nego gotovo kao jedini, to zapisao baš onda kad je trebalo. Kako će to političari u pojedinom razdoblju doživljavati, manje je važno.

Jer oni ionako sve procese koriste samo kako bi – ostali na vlasti.

Kriza je prerano, neumitnošću biologije, otišao. Ali zapisao je za sva vremena kako je Rijeka mijenjala svijet.

Na tome mu uvijek i zauvijek hvala. Nadamo se još samo da će se skupiti pametne glave koje će prikupiti građu, koje će to »narodno blago« sačuvati, a bilo bi u najmanju ruku pošteno da se neki od galerijskih prostora imenuje njegovim imenom.

Znamo da bi bio protiv toga jer on je tu »samo kako bi bilježio«, ali grad koji se toliko naslanja u formiranju svog današnjeg imidž na njegov rad – to mu mora omogućiti. Vratiti ono što je on Rijeci dao.