FUŽINE – Od ovog ljeta Fužine imaju Šetalište Kreše Golika, pažnje vrijednu šetnicu koja od zgrade OŠ »Ivanka Trohar«, točnije od brane jezera Bajer, vodi uz cijelu obalu tog lijepog gorskog jezera sve do brane drugog fužinskog bisera, jezera Lepenice. Najzaslužnija za ideju o uređenju šetnice je fužinska Udruga »Dr. Franjo Rački« koja je pred nekoliko godina pokrenula inicijativu izrade obilježja znamenitom Fužinarcu Kreši Goliku, filmskom i TV redatelju, profesoru filmske režije.

Još nije gotovo

Najprije je izrađeno idejno rješenje spomenika koje je predstavljeno 2022. godine na Danima Kreše Golika. Nakon što je ideja prihvaćena, krenulo se u traženje prikladnog mjesta za postavljanje spomenika, a svi su prijedlozi bili vezani uz okoliš jezera Bajer pa je Općinsko vijeće Općine Fužine 2023. godine donijelo odluku kojom se put uz desnu obalu jezera Bajer od brane Lepenica do brane Bajer imenuje Šetalište Kreše Golika.

Odluka Općinskog vjeća je uvjetovala doradu polaznog idejnog rješenja pa je dopunom određeno da se u prvoj fazi izradi interpretacijska točka s deset panoa, što je realizirano u prvom dijelu 2025. godine. Na tim je panoima iznesen životopis Kreše Golika te filmografija praćena fotografijama nastalim tijekom snimanja njegovih filmova. Na zadnjem panou su informacije o manifestaciji Dani Kreše Golika i o radu Filmske družine OŠ Ivanke Trohar Fužine, čime se na simboličan način daje potvrda o čuvanju sjećanja na život i djelo Kreše Golika.

Tasbla koja oznaèlava novo fužinsko šetalište

No, posao još nije gotov. Naime, u planu je i postavljanje skulptura koje prikazuju objektiv kamere s različitim otvorom. Te će skulpture biti postavljene na različitim mjestima duž šetališta, tako da se kroz objektiv vide prepoznatljivi dijelovi Fužina pa će se i na taj originalan način dati doprinos sjećanju na najznačajnijeg hrvatskog režisera.

Samom otvaranju šetnice nazočili su članovi obitelji Kreše Golika – kći Ivana, sin Goran, unuk, unuka, sestra Vilma i ostala rodbina, a sve ih je biranim riječima pozdravila Stanka Lončarić, predsjednica Udruge »Dr. Franjo Rački«, istaknuvši doprinos koji su u realizaciji projekta dali OŠ Ivanke Trohar Fužine te tvrtka Kindin iz Opatije koja je ponudila idejno rješenje, izradu i montažu ploča na Šetalištu Kreše Golika, a cijeli projekt ne bi bio realiziran da nije bilo financijske potpore Općine Fužine i Primorsko-goranske županije pa su se nazočlnima, uz riječi pohvale značaju i radu Kreše Golika, obratili i dožupan Toni Štimac te Valentin Crljenko, predsjednik općinskog vijeća Općine Fužine.

Životni put

Podsjetimo, Krešo Golik rođen je u Fužinama 20. svibnja 1922. godine, a umro u Zagrebu 20. rujna 1996. godine. Osnovnu školu polazio je u Fužinama, a gimnaziju i Grafičku školu u Senju i Zagrebu.

Filmom se počinje baviti amaterski (u društvu Ivana Hetricha i Nikole Tanhofera), a zatim i profesionalno u novo osnovanom Jadran filmu.

Prvi cjelovečernji film mu je »Plavi 9« (1950. godine) što je ujedno i prva hrvatska zvučna komedija te prvi film iz sportskog života. Tijekom 50-ih Krešo Golik je režirao »Djevojku i hrast« (1955. godine). No, nekako u to vrijeme Goliku je zbog političkih razloga onemogućen rad u Hrvatskoj pa je stoga film »Kala« (1958.) snimio u Sloveniji, a u Hrvatskoj je nastavio raditi kao asistent hrvatskim redateljima.

Prvo razglledavanje tabli na ulazu u šetnuicu

Njegov povratak obilježio je antologijski dokumentarac »Od 3 do 22«, jedan od najboljih dokumentarnih filmova jugoslavenskog »crnog vala«. Također mu je bila uspješna i melodramatska komedija »Imam dvije mame i dva tate«.

Njegov najveći televizijski uspjeh bila je kultna komedija »Gruntovčani«, serija o životu seljaka u Podravini. Snimljena je na kajkavskom dijalektu sjeverozapadne Hrvatske i prema scenariju Mladena Kerstnera.

Uspjeh serije potaknuo je renesansu upotrebe dijalekata u suvremenoj hrvatskoj kulturi. Od 1979. godine do 1989. godine predavao je kao profesor filmske režije na zagrebačkoj Akademiji za film, kazalište i televiziju (Akademija dramske umjetnosti). Autorski opus zaključio je televizijskom serijom »Dirigenti i mužikaši« (1991. godine).

U svom je radu pokazao talent i golemo redateljsko umijeće vješto se snalazeći u svim filmskim vrstama i žanrovima, stvarajući, koliko god to oprečno zvučalo – dopadljiva i zabavna djela velike umjetničke vrijednosti i time se svrstao među najveća redateljska imena hrvatskog filma.

Dobitnik je Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo, brončane Arene za režiju »Tko pjeva zlo ne misli« (1971) te brončane Arene za film »Ljubica« (1978). U njegovu čast osnovana je Vjesnikova godišnja nagrada za životni doprinos filmu, Nagrada Krešo Golik.