SEVERIN NA KUPI – Filip, Anton, Luka i Tvrtko, unuci Kristine Kavran, majci su svojih roditelja Goranke i Marijana, ovog ljeta darivali knjigu pod nazivom »Kako se živjelo?«.

Knjiga, kako kaže i njezin podnaslov, nudi etnografske crtice i opis života u okolici Severina na Kupi, zavičaja njihove bake i njezine djece, njihovih roditelja. Knjiga je koncipirana na taj način da kroz desetak cjelina (Narodna kultura i običaji, Hrana i piće, Život na selu, Migracije, Obrazovanje, Jezik, Kultura i sport, Povijest, Religija…) donosi najprije opće pojmove o tim temama utemeljene na znanstvenim i stručnim određenjima, a potom se daje »riječ« baki Kristini koja ih ilustrira pričama i sjećanjima iz svoje mladosti. Sve je to, naravno, praćeno bogatim nizom fotografija (ne samo obiteljskih) i u konačnici čini cjelinu koja odgovara naslovu i podnaslovu ove zanimljive knjige.

Životne crtice

– Ovaj naš rad ima puno eksperimentalnih elemenata jer mi autori, nas četvero unuka, nemamo formalnog etnografskog iskustva. Međutim, to nas ne ograničava u želji za realizacijom istraživanja i prezentiranja iskustva naše bake Kristine Kavran, posebice bogate građe iz njezine usmene predaje, njezinih životnih priča iz područja narodnih običaja, tradicije i književnog folklora te na osnovi bogate obiteljske građe koja je stvarana više od jednog stoljeća. Zapravo, ovdje se daju konkretni primjeri životnih crtica pripovjedača, a na temelju provedenih višegodišnjih analiza njezinih bezbrojnih autobiografskih dojmova i doživljaja. Naš je cilj bio postići realističnu prezentaciju života kroz određeno razdoblje u našoj najširoj obitelji te na konkretnom zemljopisnom području istočnog dijela Gorskog kotara koje je poznato kao razmeđe regija, klimatskih pojava, govora i različitih odnosa, napisali su Filip, Anton, Luka i Tvrtko, unuci Kristine Kavran.

Višestoljetna tradicija

Sama pak pripovjedačica svega zapisanog vezanog uz prošlost kaže:

– Prihvatila sam detaljnije ispričati unucima svoje doživljaje, opisati svijet svojim očima, a oni tvrde kako bi to moglo zanimati i našu širu obitelj, prijatelje, pa čak i javnost jer sve sakupljeno govori dosta o našem obiteljskom nasljeđu, zanimljivim osobama i višestoljetnoj tradiciji.

Uloženi trud rezultirao je ne samo knjigom koja je zasigurno navukla osmijeh na lice Kristini Kavran, već predstavlja i uspješan obiteljski doprinos proučavanju tradicije ovog dijela Gorskog kotara. Naravno, baš kako i sami autori ističu, knjiga nije nikakav znanstveno-stručni prikaz etnonasljeđa i tradicije tog područja, već je riječ o srcem pisanom tekstu koji oživljava prohujala vremena, a u svojim pojedinim trenucima, ponajprije u zaista dobrim dijalektalnim pjesmama Goranke Kavran, ima i određenu literarnu vrijednost. Sve skupa je nedvojbeno zanimljivo i vrijedno pažnje pa ne preostaje do li zaključiti kako bi lijepo bilo kad bi što veći broj obitelji, i ne samo goranskih, na ovaj način vrednovao svoje nasljeđe i povijest svoje obitelji.