Muke sa sufinanciranjem javnog prijevoza koje u Hrvatskoj zahvaćaju sve veći broj ljudi, ponajprije radnika i srednjoškolaca, samo su još jedna »pelin doza« općoj slici suvremene gorke stvarnosti koja, izgleda, postaje način života u ovom drugom desetljeću 21. stoljeća koje je tako »divno« počelo koronom, a nastavlja se velikim ratom u Ukrajini koji prijeti prerastanjem u još veći i tragičniji sukob svjetskih razmjera. Što će biti dalje ne znaju ni vidovnjaci. A kako je krenulo, nije isključeno da se neće pojaviti i Godzilla… možda i cijeli odred njih!
Šalu na stranu – kad se pogleda sve to sveopće svjetsko ludilo, onda ove frke oko sufinanciranja javnog prijevoza i nisu nešto što bi posebno trebalo brinuti. Jer, zbilja, koliko ti problemi mogu biti veliki kad vidimo da u sekundama ljudi umiru ili gube sve što su stjecali tijekom cijelog života, stotinama tisuća djece nasilno je prekinuto djetinjstvo, zdravlje nestaje u trenu… Već ću se nekako snaći s tim prijevozom, vjerojatno rezonira većina onih koji moraju autobusom ili vlakom u školu ili na posao. No, ono što – baš zbog sveopćeg kaosa i potpune neizvjesnosti – prolazi ispod radara, jest činjenica da više no ikada ranije baš u ovom primjeru nesufinanciranja javnog prijevoza političari odbijaju raditi ono za što su (predobro!) plaćeni.

Jer, iz svega što je do sada pratilo ovu temu više je no očito kako se županijama ne da plaćati te velike troškove jer bi morali poprilično posegnuti u vlastite proračune. Točnije, svega dvije županije u Hrvatskoj do sada su ispoštovale zakonsku obvezu i obavile to što su trebale. Sve ostale, uključujući i Primorsko-goransku županiju, prebacuju odgovornost na državu i tvrde kako država nije napravila što je trebala. Država im odgovara nešto u stilu »Ne, ne, ne – nismo zločesti mi, nego vi«, odnosno baca im lopticu natrag i čeka novi servis protivnika. A dok se oni, što bi Bosanci rekli, »igraju lopte«, novac namijenjen sufinaciranju javnog prijevoza ostaje u županijskim proračunima koji, istodobno, bez ikakva problema osiguravaju plaću svim županijskim uposlenicima. Tako i treba jer to je zakonska odredba. No, što je s ovom EU odredbom o sufinanciranju javnog prijevoza? Nije li i to zakonska odredba? Ili, što je vjerojatnije, postoje zakoni i »zakoni«.
Bit će, ipak, da se u ovom slučaju razmišlja baš tako pa će sufinanciranje javnog prijevoza – koje je trebalo zaživjeti još 2020. godine – vjerojatno čekati još dvije-tri godinice. Tamo do narednih izbora kad će se, gle čuda, novac odjednom pronaći, a predstavnici županija održavat će tiskovne konferencije na kojima će se hvaliti svojim epohalnim dosezima brige za svoje birače. To što su ih dvije-tri godine pravili budalama više neće biti bitno. Ovu jadnu travestiju hrvatske politike i političara mogao bi prekinuti EU jednostavnim pitanjem o tome zašto se novac koji je iz EU stigao u tu svrhu ne troši sukladno zakonima koje je prihvatila i Hrvatska. No, da bi se to dogodilo netko bi trebao skrenuti EU-u pažnju na to što se događa. Možda čak i tužiti županije i državu jer ne poštuju zakonske obveze. Ima li takvog i takvih?