Na primjeru odnosa prema doprinosu Gorskog kotara Domovinskom ratu, lako je uočiti nezavidan položaj u kojem se ovaj kraj nalazi posljednja tri-četiri desetljeća.

Naime, više od 4.000 Gorana – i to samo u sastavu 138. brigade HV-a (bilo ih je i u drugim postrojbama) – tijekom četiri godine rata branilo je Hrvatsku provevši sve to vrijeme na bojišnici u Lici te sudjelujući u čuvenim vojno-redarstvenim akcijama Bljesak i Oluja. Ako je po popisu iz 1991. godine Gorski kotar imao oko 30.000 stanovnika, to znači da je više od deset posto cjelokupnog stanovništva Gorskog kotara direktno bilo na braniku domovine. Nadalje, akcijom oslobađanja vojarne Drgomalj i vojnih skladišta na području Delnica doslovce je – a to priznaju danas svi vojni i geopolitički analitičari – naoružana Hrvatska. Ogromne količine oružja i streljiva iz Delnica su pristizale na sva mjesta gdje su se vodile borbe i da nije bilo te akcije, najvjerojatnije bi premoć tadašnje JNA bila tolika da danas ne bi bilo nikakve, a kamoli samostalne Hrvatske.

Dakle, Gorani i Gorski kotar dali su ogroman doprinos na putu Hrvatske prema samostalnosti. I što Gorani imaju nakon toga? Koliko su nagrađeni za taj svoj trud i doprinos? Je li stanje danas, tri desetljeća kasnije, bolje no što je bilo tih ratnih dana? Nije. Istina, živimo u svojoj državi i to je nemjerljiv plus. Nema više pritisaka političke vrste zbog kojih se samo zbog riječi moglo završiti u zatvoru ili ostati bez posla. To je nedvojbeno dobro. No, sve ostalo je loše. Drvoprerađivaštvo je od hraniteljice najvećeg dijela goranskih obitelji palo na tek poneki pogon. Pretvorba i privatizacija uništila je i mnogo toga drugog kad je o privredi riječ, a adekvatna zamjena za brojna izgubljena radna mjesta nije pronađena. Sve to godinama je dovodilo do sve ozbiljnijih udara krize na koje je znatan dio stanovništva, posebno mladih, odgovarao – odlaskom. Pa tako danas Gorski kotar ima tek oko 19.000 stanovnika. Uglavnom ljudi starije dobi. Sve siromašnijih.

Istodobno, Gorski je kotar dio jedne od najrazvijenijih hrvatskih županija. Pa kad se otvore natječaji za EU sredstva, najnerazvijeniji dio te županije ne može se kandidirati jer, logično, što bi se pomagalo razvijenima! Kad se od te županije traži ulaganje u taj nedvojbeno njezin najnerazvijeniji dio, onda se najčešće dobiva kaotično i nesustavno plasiranje ponekog milijunčića kuna kojemu nije cilj razvoj, već samo stišavanje kritike. Kad se od države traži ukidanje PDV-a i sličnih poreznih davanja, onda je odgovor da to tako ne može, jer bi to bio presedan. A istodobno u EU-u imamo niz sličnih planinskih područja za koje njihove države i vlade donose posebne uvjete i zakone. I sve to Goranima se događa nakon što ovaj dio Hrvatske iznimno uočljivo kopni i nestaje. Po popisu stanovništva iz 1971. godine, Gorski kotar imao je 35.845 stanovnika. Pola stoljeća kasnije, po posljednjem popisu, ima 19.032 stanovnika. Sad je to već ispod 19.000… Računica je jednostavna. 2072. godine bit će koja tisućica (ako!) Gorana.

Razumljivo je stoga da se pri proslavama obljetnica vojnih akcija i djelovanja, sve češće čuju i gorke riječi. Jer ova današnja Hrvatska – posebno kad je o Gorskom kotaru riječ – nije ona sanjana i željena Lijepa Naša za koju se u jesen i zimu davne 1991. godine bespogovorno išlo u rat. Da se danas – ne daj Bože – zarati, koliko bi Gorana bilo spremno krenuti u Liku, ili bilo gdje drugdje?