Tijekom ovog tjedna koji je na svom završetku, dva su događaja – oba u Vrbovskom – privukla pažnju onih koji prate goranski turizam: petogodišnji zakup restorana i Planinarskog doma Kamačnik od zagrebačkog poduzeća »Jarun ideja« te godišnja skupština itekako ugledne udruge restoratera JRE Hrvatska, međunarodne udruge koja okuplja četrnaest vrlo poznatih – i to i izvan okvira Lijepe Naše – hrvatskih restorana od kojih čak četiri kao oznaku kvalitete imaju Michelinovu zvjezdicu.

Ono što veže ova dva događaja je činjenica da su vrlo uspješni ugostitelji i restorateri skrenuli pažnju na Gorski kotar te se, očigledno, u većoj mjeri no do sada, odlučili vezati uz ovo područje. Tako je zagrebačka tvrtka znana po nizu festivalskih priredaba i organizaciji događaja s većim brojem ljudi spremno ušla u »mali« Kamačnik, uvjerena da se i u restoranu i na lokacijama koje nudi taj zaštićeni krajolik može voditi dobar i uspješan ugostiteljski posao i to gotovo cijele godine.

Vlasnici pak restorana – a njihova imena itekako zvuče – od Gorskog kotara žele ono autohtono i originalno, odnosno povrće, voće, gljive, samoniklo bilje te sve drugo što ponudu njihovih sjajnih restorana može dodatno ojačati i učiniti zanimljivijom i kvalitetnijom. Nedvojbeno, to što su takve »marke« skrenule pažnju na Gorski kotar, itekako je pohvalno i vrijedno pažnje.

Zanimljivi su pritom posebno motivi uglednih hrvatskih vlasnika restorana koji su, između ostalog, došli i privučeni nedavnom pričom iz doba korona »lockouta« kad je Grad Vrbovsko pokrenuo akciju sadnje krumpira i sadnica voćaka, na što je odgovorilo više od polovine stanovništva. Taj odaziv upućuje na vezanost ljudi ovog kraja s prirodom, a potvrđuje to i činjenica da na cijelom području Gorskog kotara broj obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava raste, kao i kvaliteta proizvoda koje ti sve brojniji OPG-ovi nude.

To su, očigledno procjenjuju ponajbolji hrvatski restorateri, temelji za proizvodnju vrlo kvalitetne »sirovine« (voće i povrće, bobičasto voće, salate, gljive, bilje…), bitne za njihovu ponudu vrhunskih, originalnih i autohtonih jela koje na vrijednosti dobivaju i zbog tih iznimnih »dodataka« glavnom jelu, odnosno znalački i originalno pripremljenoj hrani.

Dakle, jasno je da se »nešto kreće«, nešto se događa… Interes ljudi koji su u svom poslu vrlo uspješni te međunarodno priznati ne samo da treba cijeniti, već na njega treba i odgovoriti željom za još jačom i tješnjom suradnjom jer baš takav odnos može donijeti obostranu korist. Ovog su puta prvi iskorak te vrste napravili u Vrbovskom koje je, ne bez razloga, postalo zanimljivo potencijalnim ulagačima iz ugostiteljske i restoratorske branše.

Sad bi trebalo, dojam je, učiniti i korak više, a to znači što tješnje i složnije istupati s proizvodima koji mogu privući pažnju spomenutih restorana, ali i ostalih sličnih ulagača. U skladu s tim valja se nadati i tome da priče o osnivanju goranske zadruge koja bi objedinila što veći broj OPG-ova i proizvođača autohtonih proizvoda, neće ostati samo priče te da će vrijedni goranski OPG-ovi uskoro biti dio gastroponude vodećih hrvatskih restorana.

Goranski, ali i svi ostali hrvatski mali OPG-ovi i slični obrti zaista se ne mogu okrenuti serijskoj proizvodnji i velikim brojkama onoga što proizvode, ali zato mogu doseći takvu razinu kvalitete da postanu zanimljivi ponajboljim hrvatskim restoranima i ugostiteljima. I to je, bez imalo sumnje, jedna od mogućnosti razvoja Gorskog kotara.