Iako je Zdravko (1969. – 2020.) dugo bolovao od opakog ALS-a, amiotrofične skleroze kojoj se hrabroj odupirao, na kraju ga je bolest ipak svladala i sve nas ponovno iznenadila.

Više od jednog desetljeća trajala je njegova predana i svakodnevna borba, njegov uporan odlazak na posao u Hrvatske šume gdje je najviše, dok god je to mogao, volio obavljati poslove u šumi te tako crpiti snagu iz prirode i okruženja.

On je sigurno ušao u anale hrvatske medicine jer je s pomalo surovom i bezizlaznom dijagnozom od tek preostala tri mjeseca još 2014. godine otišao u Kinu i podvrgnuo se tretmanima matičnih stanica, odnosno kombinaciji tradicionalne kineske i zapadne medicine. Sjedili smo neposredno prije toga listopadskog odlaska sa suprugom u lukovdolskom kafiću i sjećam se te njegove odlučnosti i iskrica u očima, što se kasnije pokazalo vizionarskom odlukom i Božjim darom.

Obiteljska harmonija

Snagu je crpio i iz svoje krasne obitelji koja ga je sve te godine podržavala i ohrabrivala, a Magdalena i Kristijan su se brzo i angažirano prilagođavali njegovim potrebama te su zapravo kroz njegovu bolest izrasli u marljive i perspektivne srednjoškolce. Supruga Nikolina, rođena Zagrepčanka, bila je njegovo središte i svi mi, njihovi prijatelji, poznanici i susjedi svjedočili smo tom ponosu i harmoniji. Lijepe riječi, blagost i puno razumijevanja uvijek su prevladali kod tog našeg iznimnog Goranina, za što zasluge zasigurno imaju i njegovi čestiti i pošteni roditelji te skromna i izazovna seoska sredina u kojoj je odrastao.

Posljednjih smo se godinu dana slabo družili, ali još smo tijekom 2018. često pretresali zajedničke teme, prošlost i naše sklonosti. Odrasli smo zajedno u pitoresknom Plemenitašu, na liticama iznad kanjona Kupe i djetinjstvo su nam obilježila stalna druženja, škola, puno igre i lutanja po prirodi te odlasci do Židovske Hiše ili do obližnje Slovenije. Zajedno smo otkrivali život, obožavali sport i dijelili mnoge tajne koje smo sakrivali na planini Litorić ili u dubokim Umolima, koji okružuju Kupu, da bi on kasnije kroz svoju profesiju i velik dio života provodio vrijeme upravo na tim mjestima. Kao revirnik za privatne šume družio se s mnogim lokalnim šumovlasnicima i provodio doznake, revno i odgovorno je nadzirao sječe i otpreme te je nastojao uvijek izaći ususret složenim zahtjevima mještana i korisnika usluga. Na poslu je bio iznimno cijenjen, dobrodošao u Upravi šuma Delnice i odgovoran u obavljanju zadataka u matičnoj Šumariji Vrbovsko. Bio je skroman, vedar i optimističan, vrlo aktivan i omiljen u sindikatu, što su mu kolege i uzvratile podrškom prilikom njegova odlaska na liječenje u Kinu.

Društveno svepristuan

Njegove mnogobrojne društvene aktivnosti nisu imale granica, osnovao je i vodio mjesni odbor, sudjelovao je u radu vatrogasaca, angažirao se u izradi stručnih osnova u lovačkom društvu, pomagao KUD-u Frankopan u Severinu na Kupi, kao i mnogobrojne udruge u Vrbovskom te je bio više puta biran za gradskog vijećnika. Tijekom Domovinskog rata pokazao je svoje duboko domoljublje i privrženost domovini sudjelujući u postrojbama 138. Goranske, u našim Risovima, za što je višekratno odlikovan.

Život Zdravka Osojničkog, a posebno njegove ljudske vrline, nije moguće sažeti u nekoliko odlomaka. Svi ga mi još uvijek osjećamo i vidimo… On i danas još uvijek šeće sa svojim psima po našim šumskim cestama, odlazi na Tore i Vrtače ili se penje skroz do njegove Kavure. Odlazi i do Cerja gdje smo prijateljski snivali o obnovi kapele svetog Roka. Otišao je, ali njegove se riječi još razabiru… »Ljubav moje djece i moja ljubav prema mome selu produžili su mi život i pružili mnoga zadovoljstva.«

Prijatelju, počivaj u miru!