Nikica Orešković, Tomislav Cindrić, Robert Lučić, Slaven Nikola, Josip Tomac, Valter Jerbić, Stevica Krištof i Miralem Sarač ljudi su za koje je delnički gradonačelnik Igor Pleše priredio u gradskoj vijećnici prigodan prijem, a razlog je taj što su ova osmorica, uz Branimira Bolfa koji ovom prigodom nije mogao nazočiti druženju, bili prvi delnički dragovoljci koji su davne 1991. godine, kao pripadnici profesionalnog sastava Zbora narodne garde (ZNG) spremno krenuli na prva tih dana u Hrvatskoj otvorena krvava ratišta.

Čista srca i s puno ljubavi

Učinili su to, kako je rekao Nikica Orešković, čista srca i s puno ljubavi prema domovini i to u trenutku kad na goranskom području još nije postojao nikakav organizirani oblik ulaska u redove mlade hrvatske vojske pa su svi oni dospjeli u riječku Bojnu uklopljenu u 111. brigadu.

– Osim Rijeke profesionalne A Bojne oformljene su u nekoliko velikih hrvatskih gradova. Tijekom 1992. godine te bojne bile su temelj za ustroj gardijskih brigada.

Treba naglasiti da mi iz Delnica nismo išli organizirano. Štoviše, da jedni druge ne bismo na bilo koji način obvezvali, jedni drugima nismo ni rekli na koji smo se korak odlučili pa smo tek u sastavu Bojne shvatili tko se sve prijavio.

Bio je to raznolik sastav ljudi. Od mene koji sam bio najstariji (rođen 1956. godine) pa do tada dvadesetogodišnjeg Stevice Krištofa. Opet od mene kao običnog radnika do inženjera Tomislava Cindrića.

View this post on Instagram

 

A post shared by Igor Pleše (@igorplese)

Važno je reći i to da su našu postrojbu sačinjavali ljudi iz svih dijelova Hrvatske, Bosne i Hercegivine te ljudi ljudi koji su živjeli i radili u mnogim zemljama Europe.

Primjerice, mi smo stigli iz Delnica, a Miralem Sarač, inače Bosanac, ostavio je posao u Austriji te se priključio našoj borbi. Zato što smo otišli kao dio profesionalnog sastava Riječke brigade, nas se prilikom goranskih prisjećanja na Domovinski rat u pravilu zaboravlja pa smo u šali sami sebe prozvali “siročićima”. Često nam zasmeta to prešućivanje našeg doprinosa, ali nam karakteri ne dopuštaju da se guramo u prve redove zaslužnika – rekao je Orešković.

Spremnost na žrtvu

Svakako valja reći da je svatko od spomenutih tih godina imao dobar posao i kvalitetno obiteljsko zaleđe pa im u rat sigurno nije bilo sila ići. No, želja da se domovina obrani i da se suprostavi suludom planu Miloševićevih osvajanja bila je veća.

Slaven Nikola rekao je kako se on vodio mišlju da je bolje Gorski kotar i Delnice braniti u Lici no na Petehovcu. Nikica Orešković dodao je kako nije bilo jednostavno donijeti tu odluku.

– Teško je bilo ostaviti obitelj, domove i mirno življenje pa krenuti u nešto iz čega se najvjerojatnije nećeš vratiti živ. Ta je spoznaja budila veliki strah. No, stradanja domovine i naroda jednostavno dovede čovjeka do one biblijske istine – Najslađe je život svoj žrtvovati za svoga brata. To za svoga brata te je 1991. godine značilo za svoj narod. Kad čovjek osjeti spremnost na tu žrtvu, u njemu nestaje svaki strah – prisjetio se Orešković.

A Bojna 111 BRIGADE na početku je brojila 260 dragovoljaca da bi na kraju narasla na 400 ljudi, a cijela brigada na nekoliko tisuća. Od tog broja njih čak 54 su poginuli, a 228 je ranjeno što su brojke koje dovoljno govore o zahtjevnim ratištima i krvavim bitkama kroz koje su ovi veterani Domovinskog rata prošli.

I – ni jednu nisu izgubili! Iza svih njih je, istaknuo je Miralem Sarač, častan i pošten ratni put, bez ijedne sjene.

– Nas se nitko ne može sramiti – rekao je Sarač, a to su potvrdili i čelnici Grada Delnica čestitajući okupljenoj grupi.

Gradonačelnik Igor Pleše uz podjelu prigodnih darova delničkim veteranima Domovinskog rata najavio je da će ovo druženje nastojati pretvoriti u tradiciju.

S bratom izvlačio šibice

Zanimljivu priču ponudio je i Tomislav Cindrić koji je došavši na prijavno mjesto za ulazak u profesionalni sastav ZNG tamo sreo svog mlađeg brata Predraga.

– Pojma nisam imao da će i on doći i htio sam ga otjerati doma. Ali nije se dao. No, pravilo je bilo da dvojica braće ne mogu u postrojbu pa smo morali izvlačiti šibice. Ja sam pobijedio – rekao je stariji Cindrić, Tomislav.