U Mrkoplju je i u nedalekom mu seocetu Tuk, te u Fužinama, Inicijativa »Putevima goranskih mirovnjaka«, sastavljena od nekoliko nevladinih organizacija – riječkog Sveučilišta, polaznika, sljednika i štovatelja mrkopaljske Škole mira, Zaklade Robert Bosch Stiftung, a kroz projekt »Mirovno nasljeđe Gorskog kotara« – obilježila ovogodišnji Međunarodni dan mira…

S podsjećanjem na 35-godišnjicu uklanjanja barikada (ondašnje zaštitne i obrambene zapreke mogućeg sukoba) između naselja s većinskim hrvatskim i većinskim srpskim pučanstvom. Bio je to trenutak zajedničke odluke o aktivnom mirovanju ovdašnjih žitelja sa susjedima u Jasenku i Drežnici.

Međutim, ono što najviše raduje poznavatelje Franje Starčevića i njegove neugasive želje za opstankom Škole mira, jest njeno sadašnje oživljavanje na tragu one prvonastale u Mrkoplju ‘94. Naime, u sklopu sadašnje mirovne šetnje sudionika, od 17. do 20. rujna 25-oro nastavnika iz Hrvatske, BiH i Srbije, odabranih između stotinu prijavljenih za učenje na osvjedočenom primjeru dobre prakse, pripremalo se naučeno prenijeti u svoje sredine. »… da rata uopće ne bude.«

Polaznici obnavljajuće Škole mira u Fužinama

Bilo je to učenje o teoriji i praksi transformacije sukoba potkrijepljeno ovdašnjim slučajem 90-ih u kojem je lokalno vodstvo i stanovništvo očuvalo mir unatoč ratnog okruženja. Iza svega je stala udruga Hermes iz Zagreba koja se niz godina bavi edukacijom nastavnika uz podršku Centra za studije mira i konflikata Sveučilišta u Rijeci i Inicijativa za ljudska prava Hrvatska.

Tijekom edukacije radionički su obrađivani »Priručnici za transformaciju sukoba za nastavnike« dviju autorica – dr. sc. Maje Nenadović i dr. sc. Valentine Otmačić. Polaznici Škole mira sudjelovali su i u spomen-šetnji spojivši tako teorijsko, praktično i iskustveno učenje.

»Jedno je kad čuješ ili čitaš o Franji Starčeviću i suradnicima, a drugo kad to osvjedočiš bivanjem na grobu tog mirotvorca, kad doživiš tu goransku prirodu i taj mir, kad upoznaš ljude koji su s njim surađivali i stvarali dijalog u jednom doista nemogućem vremenu«, zabilježena je misao jedne od polaznica Škole mira u Fužinama.

Nagrada »Nada Dimić«

Valja reći da je ovogodišnjoj trećoj spomen-šetnji kroz Mrkopalj prethodila još nekolicina na to navezanih događanja, zadnje je bilo 9. rujna kad je kroz Gorski kotar prošla skupina hodača za mir Peacewalk. Njeni sudionici su se s Annom i timom Udruge za bolji svijet zadržali i noćili u Tuku gdje su im Valentina Otmačić, Renata Lisac i Nada Glad prije njihovog nastavka pješačenja Tuk – Jasenak odakle će propješačiti 14 tisuća kilometara do Al Qudsa/Jerusalem, govorile o traumatičnom čuvanju mira u Gorskom kotaru.

U svibnju je, pak, u Zagrebu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, javnosti predstavljena knjiga dr. sc. Valentine Otmačić »Oaze mira u pustošima rata« čiji je izdavač Srednja Europa. Knjiga je izvorno obrada doktorske dizertacije s pojedinostima dviju nezaraćenih sredina 90-ih, gorskokotarske u Hrvatskoj te tuzlanske u BiH, obje su snagom razuma sačuvale zavičaje od razaranja, a stanovništvo od ubijanja.

Potom je početkom ovogodišnjeg srpnja Inicijativi »Putevima goranskih mirovnjaka«, koja se nosi s organizacijom okupljanja pojedinaca nesklonih rješavanju ratnih opasnosti oružjem – u Zagrebu uručena nagrada »Nada Dimić«, priznanje koje se sastoji od kamene kocke i novčanog iznosa od tisuću eura, u obrazloženju se kaže da je to »posvećeno odvažnim, srčanim, trezvenim pojedincima koji su se već početkom devedesete suprotstavili nacionalističkom huškanju i etničkim rovovima«.

Nagrada “Nada Dimić”

Prisjećanja

I zadnje u Mrkoplju i Tuku, dodajmo, održana je spomen-šetnja započeta u Domu kulture, otvorili su je i pozdravili sudionike Valentina Otmačić, jedna od nositeljica spomenutih aktivnosti te načelnik Općine Mrkopalj Josip Brozović.

Istaknuo je da je bio svjedokom gotovo 30-kilometarskog pješačenja samo u jednom smjeru (Mrkopalj – Drežnica – Jasenak) pokojnog sumještanina Franje Starčevića u prekobjelolasička srpska sela prilikom kojih je razgovarao sa susjedima o želji jednih i drugih da ne upotrijebe oružje, sačuvaju mir i da rade na njemu! Te će riječi potom na grobu Franje Starčevića (i supruge mu Ljube) potvrditi dvojica Jasenčana Milan Mamula i Milan Kosanović.

Ovaj posljednji će još dodati da je njegov ulog u aktivan-stvarajući mir (kao i drugih Jasenčana tada) bio »predaja oružja kojeg im je dala JNA policiji i dovođenje kćeri u Školu mira kod Franje«. Obojica Mamula prisjetili su se sa zahvalnošću još nekih dobronamjernih ljudi onoga vremena: premijera Vlade Franje Gregurića, policijskih velikana, ministra Josipa Boljkovca i Ivana Štajduhara iz karlovačke policijske uprave, Laze Mamule iz Gomirja…

Zapaljene svijeće na grobu goranskog mirovnjaka

– Ovo danas ovdje sjećanje je na prof. Starčevića i na vodstvo Općine Delnice 90-ih, Branka Kezelea i Josipa Horvata, vodstvo Skupštine Općine Delnice, na Antuna Crnkovića Tonija, tadašnjeg načelnika PS-a Delnice, na osnivača Škole mira, na saborske zastupnike Siegfrida Nikolu i Ivana Likera te na Ivana Gašpara iz ZNG-a i prvog zapovjednika jezgre danas poznate 138. goranske brigade.

Ovo je i njima posveta i zahvalnost. Jer… ta je ljudska postava tada preuzela na sebe ogroman teret održavanja normalizacije svakodnevnog života i rada, s utegom vojarne sa živim moguće napadačkim utegom na jednom, te skladištem streljiva i oružja na drugom kraju grada… Ne imajući ništa čime bi spriječili vojsku da zauzme grad kao u mnogim tadašnjim sredinama Hrvatske otvorili su međusobnu dijalošku formu i u nju propuštali međusobne razgovore na temu kako u svemu i svi opstati.

Sve su pripremili i učinili da se rat izbjegne, da vojska iz Delnica ode neokrvavljenih ruku, da unutar toga i Gorani brane napadnutu Hrvatsku. I oni, oni su danas posve i od svih nepravedno zaboravljeni! Franjo Starčević napisao je nekoliko lijepih knjiga (uz ostale i »U potragu za goranskom dušom«), Josip Horvat izvrsnu »Oazu mira«, Anton Crnković »Rat u oazi mira« – ako ni po čemu po tome ćemo ih pamtiti. Jer, još uvijek je bolje trošiti riječi nego municiju, rekla je pred nekadašnjim domom Franje Starčevića u Mrkoplju njegova biografkinja Nada Glad.

Dodala je k ovome da tu ide i pohvala ondašnjem goranskom radiju kojeg je valjalo upotrijebiti kao oruđe za obranu, a ne kao element za privlačenje nevolja! Simbolički rečeno: valjalo je razmišljati o kraju dana, znači živjeti u iščekivanju, a iščekivanje nije bezglavo srljanje ni bespomoćno čekanje, nego napor da se svijet promijeni.

Na Starčevićevom grobu

Grob Franje Starčevića je toga dana bio u znaku zapaljenih svijeća i ogromnog slova F od nanizanih glavica žutih ruža. U sjaju svijeća svoja su sjećanja nanizali jedna od prvih Starčevićevih suradnica prof. psihologije na nekoliko goranskih škola Renata Lisac, te dvojica prvih polaznika Franjine Škole mira Marin Lukanović i Igor Crnković.

Igor Crnković i Renata Lisac

»Sada kada se ratni narativi opet homogeniziraju« spomen-šetnja u znak sjećanja na Franju Starčevića »podsjetnik je na rijedak trijumf političke zrelosti i elementarne ljudskosti, dokaz da je gledanje u oči, a ne preko nišana« više od pola rezultata, zapisao je novinar Rade Dragojević ovih dana u vezi s tim događanjem.