RIJEKA – Na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci nastao je umjetnički projekt “Vitraj kao pokretna slika svakodnevice”, rad koji tradicionalnu tehniku izrade vitraja izmješta iz njezina uobičajenog arhitektonskog konteksta i uvodi je u prostor svakodnevnog kretanja, pretvarajući automobil u pokretnu sliku i umjetnički objekt. Riječ je o diplomskom radu Josipe Gombar koja je na obiteljskom automobilu izradila vitraje koje tradicionalno viđamo u posve drukčijim kontekstima.

– Dok se vitraj povijesno najčešće povezuje s arhitekturom, sakralnim prostorima i nepokretnim površinama na kojima svjetlost postaje sastavni dio umjetničkog djela, u ovom se radu ta tehnika prenosi na automobil, predmet koji svakodnevno povezujemo s prijevozom, funkcionalnošću i kretanjem. Kao podloga za rad odabrana je Hyundai Sonata iz 2002. godine na čijih je šest stakala izrađeno šest vitraja Tiffany tehnikom. Automobil tako prestaje biti samo prijevozno sredstvo i postaje pokretna galerija, odnosno umjetnički objekt koji ulazi u svakodnevni prostor i mijenja se ovisno o svjetlosti, okolini, krajoliku i vlastitom kretanju. Umjesto da se promatra isključivo unutar galerije ili muzeja, rad se susreće s prolaznicima i promatračima u stvarnom prostoru, čime se otvara pitanje gdje umjetničko djelo može postojati, kako ga promatramo i na koji način svakodnevni predmeti mogu dobiti nova značenja kada se izmaknu svojoj uobičajenoj namjeni, objašnjava novopečena magistra likovne pedagogije dodajući kako bi, kada bi joj to financije dopuštale, vrlo rado i zrakoplov obljepila vitrajima.

Izrada projekta trajala je deset mjeseci, tijekom kojih je obrađeno više od 600 pojedinačnih komadića stakla. Svaki je komadić trebalo odabrati, izrezati i oblikovati, omotati bakrenom folijom te spojiti lemljenjem u jedinstvenu cjelinu. Tiffany tehnika omogućila je precizno oblikovanje motiva i povezivanje brojnih manjih elemenata u složene kompozicije. Poseban izazov predstavljala je prilagodba vitraja automobilskim staklima te njihovo postavljanje na objekt koji nije zamišljen kao klasična izložbena površina. U izvedbi su korišteni postojeće automobilsko staklo, silikon, C-profili i odgovarajući temeljni premaz, uz promišljanje odnosa između materijala, konstrukcije i konačnog vizualnog dojma.

Vitraji na staklima pričaju njezinu životnu priču, a automobil je nositelj sjećanja. Na prednjem staklu prikazani su njezin dečko Manuel Martin i ona – koji putuju u budućnost, a mjesto na staklima dobile su i njezine prijateljice s akademije koje su joj bile velika podrška tijekom studija.

– Važan dio rada čini povezanost dvaju prostora koji su obilježili moj životni i umjetnički put – Međimurja, iz kojeg dolazim, i Rijeke, u kojoj sam se umjetnički obrazovala. Da nije bilo Rijeke, ne bih bila ovdje gdje jesam. Na prednjem dijelu automobila nalaze se motivi grbova Međimurske županije, dok su na stražnjem dijelu prikazani grbovi Primorsko-goranske županije i Rijeke. Ti motivi uspostavljaju vizualnu poveznicu između dviju regija te automobilu daju dodatnu simboličku dimenziju. Kroz njih se otvara pitanje pripadnosti, osobnih veza s određenim mjestima i načina na koji se identitet prenosi kroz prostor. Automobil, kao predmet koji omogućuje kretanje između različitih sredina, postaje nositelj tih poveznica. Istodobno, rad povezuje osobnu priču s javnim prostorom, u kojem lokalni simboli i umjetnički jezik postaju dostupni širem krugu promatrača, govori Josipa.

Teorijski dio njezinog diplomskog rada bio je usmjeren na promišljanje slike, pokreta, prostora, svakodnevice i promjenjivosti značenja umjetničkog djela te su u tom kontekstu razmatrane ideje Waltera Benjamina, Paula Virilija, Rosalind Krauss, Gillesa Deleuzea i Umberta Eca, dok su umjetničke reference, među kojima su Jeff Wall i Robert Rauschenberg, pridonijele promišljanju odnosa između umjetnosti i svakodnevice, između umjetničkog djela i prostora u kojem se ono pojavljuje te mogućnosti korištenja predmeta i situacija iz svakodnevnog života u umjetničkom kontekstu.

– U tom smislu automobil nije tek neobična podloga za vitraje. On je aktivan dio koncepta rada. Kretanje, promjene osvjetljenja i susreti s različitim prostorima utječu na način na koji se djelo doživljava, pa ono nije svedeno na jednu unaprijed određenu perspektivu ili isključivo galerijsko iskustvo, ističe.

Rad je realiziran pod mentorstvom doc. art. Roberta Mijalića, uz komentorstvo izv. prof. dr. sc. Nataše Lah i podršku asistentice Ljiljane Barković, a važnu ulogu u tehničkom dijelu realizacije imao je i njezin otac Josip Gombar, koji joj je pomagao u praktičnim zadacima i izvedbi projekta. Automobil je mjesec i pol dana bio izložen u Rijeci, ispred Akademije primijenjenih umjetnosti, a bio je i jedan od eksponata na prvom Sveučilišnom festivalu umjetnosti. Sada je ponovo u Međimurju, u njezinom Podturnu, i spremno čeka neku novu priliku da bude izložen i da ga se, kao punokrvno umjetničko djelo, promatra izvan uobičajenih izložbenih prostora, u neposrednom susretu sa svakodnevnim životom.

Izrada vitraja ono je čime bi se Josipa Gombar voljela nastaviti baviti u nastavku svoje umjetničke karijere. Kao studentica sudjelovala je u obnavljanju vitraja zagrebačke katedrale oštećenih u potresu, i zaljubila se u taj umjetnički zanat. Iako joj je u početku bilo strašno držati u rukama 150 godina staro staklo, stres je ubrzo prevladalo oduševljenje i novootkrivena ljubav prema restauratorskom poslu.

– Profesor s Akademije, doc. art. Robert Mijalić, nas je usmjerio prema vitrajima i potiče nas da se nastavimo baviti tim tradicionalnim zanatom, rekla je mlada umjetnica čiji bi radovi u budućnosti mogli krasiti.crkve, apartmane, domove umjetničkih duša…