Povratak u Gospić

Don Kaćunko se vratio kući: Nisam po kazni poslan u Kompolje, ovih deset godina prošlo mi je kao u transu

Marin Smolčić

foto: Boris Šćitar/PIXSELL

foto: Boris Šćitar/PIXSELL

Prvo, u obredu svećeničkoga ređenja kandidat javno obećava svojemu biskupu poslušnost. Drugo, svećenik po svojemu duhovnom habitusu mora biti spreman na bilo koju službu koju mu poglavar povjeri.



Don Anđelko Kaćunko nedavno je imenovan župnim vikarom katedralne župe Navještenja Blažene Djevice Marije u Gospiću. Mnogi Ličani smatraju da se popularni don Kaćunko »vratio kući« jer je upravo iz Gospića bio premješten u Kompolje pored Otočca. Za vrijeme prethodnog boravka u Gospiću, popularni je svećenik bio vrlo aktivan u svojem zvanju, a istodobno nije prestao pisati knjige i kolumne, bio je vrlo aktivan tenisač, organizator i moderator brojnih tribina.


Kada ste službom prvi put premješteni u Liku?


– Hvala vam na upravo tako formuliranome pitanju, premda nikada u životu nisam službom premješten u Liku. Naime, ovo je prigoda da objasnim kako jedna biskupija funkcionira. Naravno, ovdje je naglasak na riječi premješten. Jer – kontinuirano od rujna 2008. godine, kada sam došao u Gospićko-senjsku biskupiju – u javnosti je, a poglavito u medijima prisutna ‘mantra’ da sam »iz Zagreba poslan u Liku«, odnosno da sam iz Vojnog ordinarijata »premješten« u Gospić. Ali to ni teoretski nije moguće, jer pravi premještaji mogući su samo unutar jedne biskupije. Nažalost, to ni školovani katolici ne znaju. Ja sam, nakon odluke da odem iz Vojne biskupije, iskoristio mogućnost koju svećeniku daje Zakonik kanonskog prava, te samostalnom i slobodnom odlukom prešao u sadašnju biskupiju. Naravno, prije toga sam pitao biskupa Milu Bogovića hoće li me primiti, što je on s oduševljenjem prihvatio.


Prvi put župnik




Biskup Bogović vam je nakon tri godine dao novu službu. Je li za vas premještanje iz Gospića u Kompolje bila kazna ili…?


– Prvo, u obredu svećeničkoga ređenja kandidat javno obećava svojemu biskupu poslušnost. Drugo, svećenik po svojemu duhovnom habitusu mora biti spreman na bilo koju službu koju mu poglavar povjeri. Po odluci dragoga biskupa Mile, radi tadašnjih potreba biskupije – jer je u Otočkom dekanatu jedan svećenik teško obolio – poglavito nakon što je u Gospić došao novi vojni kapelan koji se mogao uključiti i u pastoral gospićke župe, ja sam nakon trogodišnje kapelanske službe prvi put u životu imenovan župnikom. Dvije godine poslije, uz Kompolje i Brlog povjerena mi je i župa Vratnik. Međutim, najvažniji čimbenik u svećeničkom pozivu je služenje čovjeku. Služenje! A toj ‘paradigmi’, evanđeoski gledano, nema ni primisli o nekakvoj nagradi ili kazni, o takozvanom unapređenju ili degradaciji – to su sve svjetovni pojmovi i kategorije koje su Evanđelju i svećeničkoj službi strani. Odnosno, trebali bi bili, ali nažalost nisu pa se i u našim »krugovima« neki ponose premještajima, a neki na biskupov dekret gledaju kao da su dobili »osmrtnicu«. Osim toga, u životu se u svemu vodim pravilom da onaj tko smatra kako mu ne priliči preuzimanje neke »nedostojne« ili »niske« službe, ne zaslužuje da mu se povjeri ni neka »visoka«.


don Anđelko Kaćunko


S kakvim dojmovima odlazite iz Kompolja?


– Nemoguće je ukratko napraviti bilancu mojega župničkog desetljeća. Možda bi bilo lakše dati određeni sažetak života Kompolja, Brloga i Vratnika sa mnom, odnosno pogled iz njihova kuta. Svakako, prije nego saberem dojmove na odlasku, moram se kratko osvrnuti unatrag, što dosad uopće nisam činio jer moje je drugo novozavjetno geslo: »Što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem.« Sada mi proteklih deset godina izgleda kao razdoblje života proživljeno doslovce u nekom transu. Zato imam osjećaj da je toliko vremena prošlo strahovito brzo. U Kompolje sam došao uoči Velike Gospe 2011. godine, a prvo misno slavlje i predstavljanje zajednici bilo je na »letnju Stipanju«, na ljetno slavlje zaštitnika župe 21. kolovoza – zanimljiva je podudarnost da će mi sada istoga dana na istome slavlju možda biti oproštaj od kompoljske zajednice. U Kompolju sam zatekao crkvu »u nebo vapijućem« stanju za obnovom i u njoj malu skupinu naizgled ustrašenih, ali i radosnih vjernika, jer su nakon nekoliko desetljeća konačno dobili »svoga svećenika«, župnika koji stanuje u »kvartiru« – u Gackoj je to izraz za župnu kuću – dakle, koji živi među njima i s njima. Bila je to baza s kojom sam krenuo u plan obnove i izgradnje crkve – zgrade i zajednice. Tada još nisam znao da je to bila jezgra, sastavljena uglavnom od župnikovih susjeda i nekolicine ozbiljnijih vjernika. Oni su sa mnom ustrajali do danas, ali i cijela župna zajednica je živnula. Jasno, tome je pridonijela i obnova župne crkve, koju je inicirao bivši župnik Mile Rajković, a tijekom njegove bolesti nastavio privremeni upravitelj i otočki župnik mons. Tomislav Šporčić. Njemu je u tome svesrdno pomagao rođeni Kompoljčanin, Milan Šimunović, profesor teologije u Rijeci, koji je i meni bio »desna ruka«, poglavito po doseljenju u rodno mjesto nakon umirovljenja.


Srce zajednice


Ali niste se bavili samo arhitekturom…?


– Tako je. Zato mi je, uz te i ostale materijalne pothvate, vjerujte mi, gotovo najdraže osnivanje crkvenoga pjevačkog zbora. Naime, župa desetljećima nije imala orguljaša pa je pjevanje vodila tzv. počimalja. Ali nakon što se u samo tri mjeseca osposobilo dvoje mladih orguljaša, poslije kratke pripreme u Došašću zbor je prvi put u crkvi pjevao za Božić 2014. Ali, što je još važnije, i zbor je formiran od jezgre koju sam već spomenuo, a ona je zapravo, doslovce i u prenesenom značenju, srce župne zajednice. Ti su ljudi u svemu najaktivniji i cijelo vrijeme su mi ostali prvi suradnici.


don Andelko Kacunko


Zatim, ovdje sam zapravo »ispekao zanat«, tj. naučio što znači biti župnik, odgovoran za vođenje, upravljanje i organiziranje zajednice na svim razinama – od sakramenata do »papirologije«. Jer, premda sam cijeli život bio pastoralno aktivan, nisam imao župničkog iskustva. Na koncu, uz sve radosti i ljepotu svećeničkoga poziva, teško mi je padalo iskustvo kako neke – a takvih je nažalost mnogo – nikako i ničim nije moguće »približiti crkvi«. Na koncu, moram priznati da mi je posljednjih nekoliko godina postalo doista teško »pokrivati« golemo područje, premda ono samo od sebe nije bilo »prezahtjevno«, jer s godinama svakom čovjeku slabi fizička i mentalna kondicija, pa i svećeniku za podnošenje većih pastoralnih zahtjeva. Svakako, posebnost je proteklog desetljeća to što je bilo vrijeme moje prve i jedine župničke službe, a vjernicima Kompolja što su imali »pravoga župnika«. Između svih dragih i bliskih ljudi moram izdvojiti članove obitelji Tomice i Mire Kranjčević, koji mi do konca života ostaju kao moja druga obitelj, te im javno izraziti zahvalnost što su me prihvatili, pomagali i podnosili i kao svoga i kao župnika.


Uz to, u dekanatu sam imao primjernu suradnju s kolegama, a u Otočcu sam ostvario izvrsnu suradnju s mnogim divnim ljudima, poglavito na području kulture. Također se u Brlogu i Vratniku štošta lijepoga dogodilo pa ću i iz tih sredina ponijeti u sjećanju i molitvama mnogo krasnih ljudi i obitelji. Ipak, žao mi je što se stjecajem okolnosti nisam više mogao angažirati ni u Brlogu ni na Vratniku, ali u budućnosti, kako se bude smanjivao broj svećenika, sami će vjernici, premda toga još uvijek nisu dovoljno svjesni, sami morati »podmetnuti leđa« kao kršćani u prvim stoljećima. Žao mi je također što u Kompolju ostavljam neispunjen plan hortikulturnog uređenje okoliša crkve i kvartira te projekt MERC (Mladeški edukativno-rekreacijski centar), u kojemu je prva faza uređenja parkirališta i igrališta izvedena zahvaljujući svesrdnoj pomoći Branislava Šutića i Mihaela Jergovića. Ali i tu će, vjerujem čvrsto, kao i u svemu do sada biti presudna Providnost… Dakle, zaključno, mogu reći da je odlukom biskupa Bogovića premještaj iz Gospića u prekrasnu Gacku dolinu za mene bio Božji blagoslov i dar, a nadam da je barem dijelom to bio i župnim zajednicama u kojima sam djelovao.


Paralelno sa župničkim obvezama bili ste aktivni i na planu cijele biskupije…


– Da, zapravo, istodobno sa službom u Kompolju te Brlogu i Vratniku, kao i prve tri godine na službi u Gospiću, trudio sam se što više biti ‘prisutan’ i na razini cijele biskupije, jer sam već od prije bio ‘globalno aktivan’. Naime, bio sam član i u nekim biskupijskim tijelima, kao što je npr. Prezbitersko vijeće, biskupovo savjetodavno tijelo. Tako sam, među ostalim – budući da sam gotovo cijeli svećenički život bio naglašeno medijski angažiran i svjestan velikog značenja lokalnih medija – prije pet godina napravio koncepciju biskupijskoga tiskanog mjesečnika. Stjecajem nekoliko okolnosti ta ideja nažalost nije realizirana, ali smatrao sam, a i dalje sam uvjeren da bi sve naše biskupije trebale imati svoj tiskani mjesečnik.


Urbani rasizam


Kako gledate na novu, a »staru« službu u Gospiću?


– Hm, glede nove službe, povratka u Gospić na nekadašnju službu, gledam dvojako. Naizgledna prednost je što ne dolazim na potpuno nepoznat teren – mnoge vjernike poznajem, mnogi su već izrazili radost što se »vraćam«… A s druge strane, u proteklih deset godina štošta se promijenilo – stasao je i novi naraštaj, a ni društvene okolnosti na svim razinama više nisu iste. Uz to, i medijska propaganda je barem donekle, ali u negativnom smislu, drukčija pa sve to – uz stalni »demografski minus« – neminovno utječe i na stavove vjernika i na mentalitet ljudi općenito. Međutim, ni ja više nisam isti – ako ništa drugo, stariji sam deset godina. A ljudi često smetnu s uma da je i svećenik samo čovjek i troši se, te slabi jednako kao i svi ljudi, bez obzira na duhovnu kondicija, koja s godinama može, a i trebala bi rasti. Ali i nama svećenicima se događa ono što su doživjeli apostoli u Getsemanskom vrtu – Isus ih je ostavio da mole, a oni su od umora pozaspali… Tako sam i ja, poglavito posljednje tri godine, počeo osjećati veliki umor nedjeljom kad sam trebao ići u Brlog ili u Crni Kal na treću misu, pa sam biskupa više puta molio da me oslobodi toga tereta, koji prije uopće nisam osjećao!


Četiri strasti

Imate li vremena za svoje strasti – pisanje i tenis? Radite li na nekoj novoj knjizi?


– Doista su i pisanje i tenis ono što jako volim. Ali osim njih, imam četiri strasti. Na prvom mi je mjestu liturgija, odnosno sveta misa, zatim pisanje, pa glazba i na koncu sport, odnosno tenis, kao rekreacija i komunikacija. Dakle, kontinuirano propovijedam i pišem, a objavljujem različite priloge uglavnom stalno na Facebooku i župnim stranicama, te povremeno također u Hrvatskom tjedniku, 7Dnevno i Novom listu, te na Hrvatskom radiju Otočac. Budući da nakon određenog vremena od tih tekstova nastane nova knjiga, jedna takva – kao svojevrstan »antikorona katekizam« – uskoro bi mogla »mutirati« u novi publicistički »soj«…

Ipak, Gospić je naše vjersko i političko središte – narod, u prvom redu Gospićani, moraju se u to uživjeti u pozitivnom smislu, jer to se dogodilo bez njihove zasluge. Župljani pak moraju biti svjestni da se – bez obzira što će se, kako Isus reče, »istinski klanjatelji klanjati Ocu u duhu i istini« – na euharistiji okupljaju i Boga slave u katedrali. U tom smislu bi svako misno slavlje koje predvodi biskup trebali doživljavati kao »ekskluzivu«. Dakle, u svemu tome svi zajedno se trebamo doslovce »trgnuti«. Jer nama se, iz više razloga, nažalost u svim našim većim gradovima dogodilo urušavanje pozitivnoga gradskog identiteta i tzv. poseljačenje urbanog mentaliteta, a ono što se zadržalo kao »tipično gradsko«, u želji da izbjegne ili prikrije kompleks manje vrijednosti i tzv. provincijalizma, poprimilo je odnosno usvojilo liberalni »imidž« velikih gradova koji se smatraju metropolama te, često i nesvjesno, njeguju negativni »centralizam« i tzv. urbani rasizam prema svima drugima.



Zatim, na našoj regionalnoj razini mi moramo ozbiljno postati svjesni svojih posebnosti – ne trebamo se bojati da će nam njegovanje lokalnih karakteristika narušiti jedinstvo i integritet. Štoviše, trebamo ih isticati kao vrijednosti i čuvati ih – i ličke, i gačanske, i krbavske, i primorske, i ogulinske… i sve druge, te tamo gdje su na »izdisaju« što prije ih reanimirati! U ovih deset godina života u Gackoj, a dolazeći u Gospić i u Ogulin barem jednom tjedno, te obilazeći cijelu biskupiju, uočio sam kako se upravo na toj mikro-regionalnoj razini i slabo razumijemo, i slabo poznajemo, a nažalost ima i nastojanja da sve to bude još slabije. Međutim, kao što se svaka bolest rješava najprije točnom dijagnozom, tako se i u ovome što sam rekao pozitivan pomak može dogoditi samo ako otvoreno pogledamo istini u oči te iskreno o svemu razgovaramo, s ciljem općega dobra te vjerskog i kulturnog napretka cijeloga naroda. Eto, u svemu tome želim, s Božjom pomoći, dati svoj doprinos.