Protiv ljubavi i slobode oružje je nemoćno. Onaj tko započinje rat, već ga je na neki način izgubio, govori Larisa Litvin Car, Ukrajinka rodom iz Lavova koja posljednjih 20-ak godina živi u gradu na Dubračini.

Iako je sudbina htjela da Larisa ratne strahote i stradanja ukrajinskog naroda promatra iz 1100 kilometara udaljene Crikvenice, to ne znači da ih duboko ne proživljava i ne doživljava kao svoje. Ono što se ovih dana pred očima čitavog svijeta događa u ratom zahvaćenoj Ukrajini, Larisi je uistinu teško promatrati, prvenstveno zato što se njezina rodbina nalazi ondje.

U zapadnoj Ukrajini, u blizini Lavova, živi njezina majka, dok njezini nećaci aktivno sudjeluju u borbama i brane ukrajinsku zemlju.

Ipak, Larisa nije klonula duhom, štoviše, kroz razgovor i priču jasno otkriva vedar i nesalomljiv duh koji je krasi, dok oko sebe širi pozitivnu energiju i ljubav, a sugovornika puni nadom i vjerom u bolje sutra.

Kako kaže, izvor njezina optimizma upravo su njeni nećaci koji joj svojim svakodnevnim »izvještajima« s terena ulijevaju nadu kako će u konačnici sve završiti u najboljem mogućem redu. Veliku podršku pružaju joj i njezin suprug Marijan te sin Danijel, kao i brojne Crikveničanke i Crikveničani s kojima se sprijateljila i koji su je ravnopravno prihvatili kao svoju sugrađanku.

Nedavno je Larisa gostovala i u Gradskoj knjižnici Crikvenica gdje je okupljenima iznijela svoju životnu priču, iskustva te sjećanja koja je vežu uz Ukrajinu, a vrlo zanimljive bile su njezine priče o ukrajinskoj svakodnevici, mentalitetu, povijesti, kulturi, običajima, narodnoj nošnji, gastronomiji…

U crikveničkoj knjižnici prezentirana je i izložba »Srce za Ukrajinu«, a vlasnica svih eksponata upravo je crikvenička Ukrajinka.

Muzej na otvorenom

Kao što smo već rekli, Larisa je Ukrajinka rodom iz Lavova, a za Lavov je, osim rodbine, vežu i brojne lijepe uspomene, naročito ona iz vremena kada je radila u etnografskom muzeju na otvorenome Shevchenkovsky gai.

Inače, Lavov je grad u kojem živi nešto manje od milijun ljudi, a zanimljivo je napomenuti da zauzima prvo mjesto u Ukrajini po broju očuvanih kulturno-povijesnih spomenika. Svojom ljepotom, spomenicima, širokom lepezom stilova gradnje, ne ističe se samo među ukrajinskim gradovima, već i među prestižnim gradovima srednje i istočne Europe.

Povijesna jezgra grada Lavova nalazi se na popisu UNESCO-ove zaštićene svjetske baštine, u samom središtu grada nalazi se velik broj spomenika kulture koji datiraju iz razdoblja od 16. do 17. stoljeća, a mnogi europski povjesničari grad Lavov smatraju muzejem na otvorenom prostoru.

Samo muzej Shevchenkovsky gai, u kojemu je Larisa radila 10-ak godina, posjeduje više od stotinu spomenika narodne arhitekture. Larisa Litvin Car navodi kako je rad u muzeju ono što joj u Crikvenici najviše nedostaje, s obzirom na to da se radi o poslu koji joj je pružao veliko zadovoljstvo i ispunjenje.

– Ja sam na taj posao išla ne zato što sam ga doživljavala kao obavezu, nego zato što sam ga stvarno voljela i s posebnim zadovoljstvom radila. Sam muzej je prekrasan, nalazi se na otvorenom prostoru te zauzima 85 hektara.

Također, muzej je jedan od parkova prirode u Lavovu. Nalazi se ne toliko daleko od centra grada, a u muzeju su izloženi autohtoni arhitektonski spomenici iz zapadne Ukrajine koji su nađeni u starim kućama, crkvama i drugim mjestima, odakle su preneseni u muzej i restaurirani.

U muzejskim arhivama postoji više od 21.000 eksponata. Tamo su i narodne nošnje, namještaj i druge stvari vezane uz povijest i kulturu Ukrajine, kaže Larisa te nadodaje kako joj je ondje uistinu bilo zanimljivo i lijepo raditi, ali sudbina je ipak htjela da postane Crikveničankom.

Dvostruko bogatstvo

Za dolazak u grad na Dubračini zaslužan je njen suprug Marijan kojeg je prije nešto više od 20 godina upoznala u dok je ljetovala u Crikvenici.

– Sve je bilo jednostavno i glatko. Došla sam na ljetovanje u Hrvatsku, upoznala visokog i zgodnog Crikveničanina, i odmah sam znala da ću ostati ovdje na moru, kaže Larisa.

Iako Marijan nije znao ukrajinski jezik, ni Larisa hrvatski, a oboje su poprilično loše baratali engleskim jezikom, ljubav je bila jača od svega, pa čak i jezične barijere i velike geografske udaljenosti.

– Zaista ne znam kako smo komunicirali. Konstantno smo bili u potrazi za rječnicima, bili smo strpljivi te pomalo učili govoriti jezik onog drugog. Zvao me da upoznam njegove roditelje, onda je on neposredno nakon toga došao k meni u Ukrajinu za Božić, i to je bilo to.

Osjetila sam podršku njegovih roditelja, a i moji roditelji su bili zadovoljni izborom novog zeta. Tako je sve krenulo, govori Larisa, te napominje kako niti jednoga trenutka nije požalila što je napustila Ukrajinu te se doselila u Crikvenicu.

– Crikvenica je predivno mjesto i doživljavam je svojim drugim domom. S Marijanom sam dobila sina Danijela i sve moje bogatstvo koje imam sada je ovdje. Ja sam zaista sretna osoba jer imam dvije domovine, Ukrajinu i Hrvatsku, zbog čega sam dvostruko bogat čovjek, kaže Larisa Litvin Car.

Što se usporedbe Hrvata i Ukrajinaca tiče, Larisa kaže kako se, po mentalitetu, radi o dva vrlo slična naroda.

– I Hrvati i Ukrajinci vole svoju domovinu, veliki su navijači te strastveno prate svaku utakmicu. Ne vidim prevelikih razlika između ova dva naroda. I Hrvati i Ukrajinci vole se uvaliti u neprilike pa se poslije iz njih izvlačiti, u šali će Larisa,

– Crikvenica i Lavov ipak se poprilično razlikuju. Lavov je milijunski grad u kojem vlada drukčiji tempo života, velika je gužva, dok je Crikvenica tiho i lijepo mjesto, a gužvu je moguće doživjeti jedino u sezoni, kaže crikvenička Ukrajinka.

Dim svijeće

Iako Crikvenicu ne bi mijenjala ni za što na svijetu, Ukrajina Larisi zauvijek »teče venama«, a sjećanja na rodni kraj ne mogu izbrisati niti daljina, niti godine. Larisa, Marijan i Danijel, prije neprilika vezanih uz koronavirus i trenutno ratno stanje, u Ukrajinu su najčešće odlazili barem jednom godišnje, i to obavezno za vrijeme božićnih blagdana.

Naravno, Ukrajinci Božić slave prema julijanskom kalendaru, stoga Larisa, Marijan i Danijel slave Božić dvaput godišnje.

– U zapadnoj Ukrajini ponajviše su se sačuvali upravo božićni običaji. Slavlje počinje na Badnjak, kada se cijela obitelj okuplja u kući, a najviše posla imaju domaćice. Naime, one za Badnjak pripremaju čak 12 jela.

Neki kažu da je to vezano uz 12 mjeseci u godini, drugi smatraju da se odnosi na 12 apostola. U svakom slučaju, sva jela koja se pripremaju su posna, a za glavno jelo se obavezno priprema »kutia« – kuhana pšenica s medom, makom i orasima.

Ona se obično poslužuje u posebno stiliziranoj glinenoj zdjeli. Na stolu obavezno mora biti češnjak, koji se jede zbog zdravlja, ali i da se otjeraju svi zli duhovi. Na stolu se nalazi i zapaljena svijeća koja se drži u posebnom svijećnjaku, a postoji i tradicija prema kojoj se vjeruje da nas u božićno vrijeme posjećuju duhovi preminulih.

Na kraju večeri, kad se svijeća ugasi, gleda se u kojem će smjeru otići dim ugašene svijeća. Ako je dim ravan i visoko se uspinje, onda će sve biti uredu. No, ako dim počne lelujati, moguće su smrti i bolesti.

Također, ispod stola se na Badnjak prostre sijeno kao simbol blagostanja. Na Božić se to isto sijeno iznosi iz kuće i spaljuje. Vjernici ujutro odlaze u crkvu, pozdravljaju se te obilaze po kućama, gdje pjevaju božićne pjesme i slave.

Mladi se također okupljaju po kućama te ondje glume i prikazuju rođenje Isusovo, govori Larisa.

Za vrijeme njezina gostovanja u crikveničkoj Gradskoj knjižnici, Larisa je prezentirala i ukrajinske nošnje te pokazala tradiciju vezivanja ukrajinske marame. Ukrajinska nošnja naziva se »višivanka« te sadrži elemente ukrajinskog tradicionalnog znakovlja, odnosno simbola.

Višivanka se kroz više od 1000 godina do danas očuvala u mnogim dizajniranim oblicima te je Ukrajinci često odijevaju u svečanim prigodama, ali i onim svakodnevnim, s obzirom na to da je u svojoj klasičnoj varijanti (poput hrvatske kravate) prilagođena današnjem svakodnevnom stilu odijevanja.

– Za vrijeme Sovjetskog Saveza nije postojala tradicija nošenja višivanki. Međutim, od kada je Ukrajina postala neovisna država, stilizirana narodna nošnja postala je dijelom života svakog Ukrajinca.

Ona se nosi na slavljima, za početak školske godine, na vjenčanjima… U svibnju čak postoji i Dan višivanke, kada je svi odijevaju, bez obzira na to idu li na posao ili negdje druge, kaže Larisa Litvin Car.

Puno ljubavi

Pojašnjava kako svaka boja na ukrajinskoj nošnji ima svoje značenje.

– Boje nisu tu samo za ukras. Bijeli ukrasi ukazuju na nevinost te takve nošnje nose samo neudane djevojke. Crvena boja je boja sunca, pozitivne energije, snage i često je nose žene, dok plava boja simbolizira zaštitu i snagu, stoga ona često dominira na muškim narodnim nošnjama.

Zlatna boja meda i pšenice vezana je uz blagostanje i bogatstvo i nosi se u posebnijim prilikama, kaže Larisa.

Crikvenička Ukrajinka otkrila je i kako voli kuhati, a na njezinom meniju često se mogu pronaći upravo ukrajinska jela. Larisa voli kuhati ukrajinsku juhu od cikle – boršč, kao i jelo naziva »deruni«, a radi se o naribanom krumpiru koji se oblikuje poput polpeta te prži na tavi.

Često kuha i »vareniki«, što je blisko našim tortelinima, s time da se vareniki mogu puniti slatkim i slanim nadjevom. Larisa nam je otkrila i recept za tradicionalni božićni i uskrsni kolač »medivnik«, a koji se obavezno donosi u posjet obitelji u kojoj se rodilo novorođenče, kako bi život novorođenog djeteta bio sladak.

Osim sastojka spomenutih u receptu, Larisa napominje da je ključno ubaciti i dozu strpljenja te puno ljubavi. A ljubavi Larisa Litvin Car doista ima napretek. Napomenimo za kraj i da Larisa Litvin Car nudi prevoditeljske usluge za sve ukrajinske izbjeglice, a velik broj njih smješten je i u Crikvenici, odnosno crikveničkom naselju Gornji kraj.