Odlučiti se na razgovor, novinski intervju s Ćenanom Beljuljijem, glumcem, naturščikom koji je na jedan iznimno uvjerljiv način odigrao ulogu Gabrielea D’Annunzia u filmu »Fiume o morte!«, jednom od najboljih hrvatskih dokumentarno-igranih filmova svih vremena, što je uostalom potvrdila i Europska akademija dodijelivši mu nagradu za najbolji dokumentarac Starog kontinenta 2025. godine, na javnom mjestu, nije nimalo pametan potez. Prekidi su vrlo učestala neminovnost.

»Gospodine D’Annunzio, ma jeste li to vi?«, »Ajme, pa to je on, ‘Fiume o morte!’, »Kako to da ste vi najbolji D’annunzio, a niste Fiuman?«, najčešća su bila pitanja, a nemoguće je ne zabilježiti i iskrene osmijehe simpatije upućene od strane ljepšeg spola. Naprosto, razgovarati s njime vani znači da će razgovor trajati znatno dulje i da će se misli prekidati, ali s druge strane vidjeti reakciju javnosti na takav način je – neprocjenjivo. Kao i samog Beljuljija koji je uistinu rijetko empatična i, dakako, simpatična osoba.

– Jako se mnogo toga izdogađalo otkako je Igor Bezinović, redatelj filma krenuo s audicijama, ili od prve projekcije, premijere u Art-kinu. Kad smo nakon nagrade došli na prikazivanje filma u zagrebački Kaptol centar izašao sam pred nevjerojatan broj kamera, bilo ih je najmanje dvadeset, koje su sve bile uperene u mene. Niti sam profesionalni glumac, niti sam se, bez obzira na moj društveni angažman, ikada našao u takvoj situaciji. Ali, što i mene pomalo čudi, sa svim se time nosim bez ikakvih problema. Naprosto u meni se nakon svih tih nagrada i nastupa u javnosti stvorio gard pobjednika. Tako izlazim pred kamere i odgovaram na pitanja. S obzirom na to da sam ušao u završnicu izbora za najboljeg glumca u izboru »Zlatni Studio« gdje su mi konkurenti bile istinske glumačke veličine, trebao sam, kao, biti zadovoljan samim tim plasmanom bez ikakvih većih očekivanja. Da, jesam, izuzetno sam počašćen s tim finalom, ali i na tu sam svečanost išao s – gardom pobjednika. Čini mi se da se taj gard stvorio i kod svih koji su se našli u »Fiume o morte!«, od vodeće ekipe do nas ostalih, te da je na neki način i to pomoglo osvajanju nagrada. Iako, dakako, prvenstveno je riječ o filmu vrhunske kvalitete, ali i filmu koji je svoj, drugačiji, osebujan, pojašnjava nam Beljulji na početku razgovora.

FILM PREPUN DUHA

A razgovor je, istina, inicirala njegova popularnost i nagrade, ali ne manje i čitava lepeza njegovih iskustava, konkretnog rada i ideja koje ima u smislu razvoja Rijeke.

– »Fiume o morte!« je iznad svega film prepun duha. On je na momente i duhovit, neki bi rekli i smiješan, ali u svojoj je poruci beskompromisno mirotvoran. Šalje poruku o pogubnosti totalitarizma, fašizma, ali i općenito protiv je militarizacije što je našem redatelju i svima nama bilo posebno važno. Stvarajmo temelje za mir, ne za rat. Film je i hrabar jer okreće naglavačke čitav niz uobičajenih postavki. Pa gledajte samo mene – ulogu jednog od rodonačelnika fašizma, osobe koja je u nekim svojim elementima bila uzor i samom Mussoliniju, osobi koja je Rijeku stavila na povijesnu kartu kao prvi fašistički, po svojoj upravi, grad na svijetu daje – Romu! Pripadniku jednog od fašistima najomraženijih naroda. I sam se smijem kad mi danas, nakon filma, što je dakako apsurd nad apsurdima, prilaze ljudi i kažu mi »odličan ste bio D’Annunzio!«. Ispada da je Rom koji je talijanski naučio za potrebe filma, jednog od najvećih fašista u povijesti, učinio skoro pa simpatičnim. Nitko mi ne prilazi kako bi me vrijeđao, nitko me ne gleda prijekorno, nitko mi ne prijeti jer sam bio – fašist u filmu. Ma sjajan film, uostalom jedan je od najgledanijih filmova u Hrvatskoj uopće, kad govorimo o dokumentarnom žanru dvostruko je više naših gledatelja od drugoplasiranog na toj listi, pojašnjava nam Beljulji.

Da, naturščik, ali s očiglednim, jako velikim talentom za glumu. Ima naprosto onaj tako potreban osjećaj sigurnosti koji mu omogućava ulazak u razne uloge. Iako se na početku našeg druženja žalio kako je nemoćan nad navalom mailova i telefonskih poziva te kako bi trebao ili nekog tko će mu sve to voditi ili agenciju, neprijeporno je kako uživa u popularnosti i kako baš za svakog ima i vremena i takta u komunikaciji..

– »Fiume o morte!« svakako nije moje prvo filmsko iskustvo. Bio sam statist, u nekim situacijama i malo više od toga, u brojnim koprodukcijama. Naprosto imam tu »facu« koja odgovara određenom tipu uloga. U pravilu nisu to neki dobri ljudi, znao sam biti i u nasilničkim ulogama, ali iako tako djelujem pred kamerom, u naravi, u životu sam apsolutno osoba koja će uvijek svima kojima je to potrebno biti na pomoć. Ili kako mi znaju reći ljudi – dobar sam čovjek. Zato vam je i došlo do tog apsurda o »dobrom D’Annunziju«. Koji ne da nije bio dobar, bio je klasični zločinac, jedan koji je zlom i nasiljem obilježio povijest, direktan je Beljulji.

ANGAŽIRANI SINDIKALIST

A mi se od filma polako krećemo prema njegovim svakodnevnim poslovnim obavezama. Otac četvero djece, dvije kćerke i dva sina, kao i dvostruki nono, on je jedan od sindikalno jačih osoba Hrvatske. Konkretno u riječkoj Čistoći u kojoj radi već desetljećima prva je osoba sindikata, ali i čelnik granskog sindikata koji pokriva prostor Istre, Kvarnera i Dalmacije.

– Okušao sam se i u klasičnoj politici, najprije sam bio član Laburista, kasnije sam prešao u PGS gdje su mi uvijek bile dane značajne uloge, stranka je to koja me jako cijenila. Bavio sam se dakako i manjinskim pitanjima, integracijom mojih Roma u većinsko društvo, participirao sam i u radu MO-a Sveti Nikola koji je, čini mi se, najveći u Rijeci. Pa iako svi kažu da se bez politike ne mogu mijenjati stvari, da je uključenje u politiku preduvjet za realizaciju određenih promjena, čini mi se da su sindikati ipak po pitanju radnih i radničkih prava efikasniji. Da se kroz njih, i zakonski okvir što ih tako definira, ipak može doći do željenog cilja. Dugo sam vremena nastojao pokrenuti konkretne pregovore oko uvođenja kolektivnog ugovora u Čistoći da mi to konačno i uspjelo. I prije toga smo uspjeli čitav niz, prije svega materijalnih, prava dogurati do njihovog zakonskog maksimuma, vjerujem da će kolektivno pregovaranje biti još i kud i kamo efikasnije. Iako nekakav prosjek plaća koji ostvarujemo u Čistoći nije tako loš, riječ je o 1.200 eura, rast troškova života je velik tako da je pitanje koliko je danas uistinu potrebno za neometan, normalni život. Pa i minimalac je veći od tisuću eura. Ono što me posebno tjera na angažman je činjenica da se Čistoća ističe kao gubitaš, dok ja uporno tvrdim da je ona izvor velikih prihoda, koji bi se dakako u značajnoj mjeri reflektirali kako na naše plaće, tako i na zadovoljstvo svih građana, pojašnjava nam Beljulji.

KASTAVAC GODINE

Osvrćemo se i na jednu zanimljivu činjenicu. Onu kad je 2019. proglašen ne samo Kastavcem mjeseca nego – godine. Značajno je to priznanje koje je Beljulji ostvario zahvaljujući svom radu i kreativnosti na organizaciji odvoza i zbrinjavanja otpada na kastavskom području.

– I tu vam je sa mnom situacija slična kao i s ulogom D’Annunzija – dobio sam ju, a da nisam znao talijanski. Tako sam vam ja postao Kastavac godine, a da nikad nisam živio na području Grada Kastva. Kao radniku Čistoće s jednim manjim vozilom, trokolicom dodijeljen mi je sektor Kastav. Mogao sam to odrađivati onako kako je to bilo planom postavljeno i sve ok. Ali želio sam unaprijediti standard zbrinjavanja otpada na način, a to me uvijek vodi u mom poslu, da budu zadovoljni kako građani, ali i moja tvrtka kao i sam Kastav. Istina, nije bila riječ samo o meni i mom radu nego o činjenici da sam fantastičnu suradnju i razumijevanje razvio sa svim garniturama koje su vodile Grad Kastav. Od Sonje Brozović Cuculić, Ivice Lukanovića do Mateja Mostarca. Punih sam 15 godina radio u Kastvu i uvijek se trudio omogućiti maksimalno brzo i jednostavno zbrinjavanje najrazličitijeg, posebno glomaznog otpada. Zahvaljujući mojoj inicijativi, ali i njezinom prihvaćanju, došlo je i do formiranja sabirne stanice kako bismo pojednostavili prikupljanje, ali i pojeftinili transport do Pehlina ili Mihačeve Drage, naprosto svi zadovoljni. Ono što me u tom slučaju činilo posebno ponosnim je ne samo činjenica da sam bio najbolji u prosincu, nego da su u anketi kojom se dodjeljuje nagrada na godišnjem nivou glasovi većine glasača kao svoj izbor istaknuli mene. Ma nema vam ljepšeg osjećaja kad i na takav način doživite priznanje od onih do kojima vam je najviše stalo. A to su u svakom slučaju ljudi, stanovnici ili kako se to birokratskim rječnikom Čistoće zna reći »korisnici usluga«, sretan je Beljulji.

SAVJESNI GRAĐANIN

Svakako ističe se i kao savjesni građanin Rijeke. Kao osoba koja nikad neće prešutjeti probleme u radu jednog od najznačajnijih komunalnih društava Grada Rijeke i čitavog niza okolnih jedinica lokalne samouprave. Jedna od zadnjih bila je ona o transportnom vozilu jako velike vrijednosti koje godinama nitko ne koristi.

– Moja želja nikad nije nabacivati se blatom na rukovodeći kadar nego inzistirati na promjenama što dovode do bolje usluge. Mi koji radimo u Čistoći moramo i predviđati trendove u bližoj i daljnjoj budućnosti. Koliko je samo fotografija na kojima se vide hrpe smeća oko kontejnera za otpad. Kritika se piramidalno upućuje čelništvu grada, konkretno danas gradonačelnici Ivi Rinčić, pa vodstvu Čistoće, ali ne štedi se ni nas, neposredne radnike na zbrinjavaju tog otpada. Rijetki će spomenuti i »nesavjesne građane«. Sve je to donekle točno, čitav taj lanac snosi dio krivnje, no najveća je ipak kod nas samih, u Čistoći. U statičnosti i okretanju glave od realnog problema. Pa se tako gomilaju dugovi da bi se u konačnici prišlo najlakšem, ali i najnepotrebnijem koraku – podizanju cijena usluga. Kad ne znate unaprijediti poslovanje, lupite po građanima. Oni će se malo buniti, da bi se koji dan kasnije sve podvelo pod »cijenu života u gradu«. A ne da ne mora biti tako, sasvim suprotno – Čistoća je pravi rudnik prihoda i zarade, direktan je ali i pomalo zbunjujući Beljulji.

Kako rudnik prihoda kad je čitav sustav u kojem postojimo danas toliko fokusiran na proizvodnju otpada da se s punim pravom aktualni trenutak u razvoju čovječanstva definira kao »civilizacija smeća«. Ambalaža. Plastična, kartonska, staklena, metalna. Skoro je nemoguće kupiti hranu koja nije pakirana u takve okvire tako da je proizvodnja otpada nužnost prehranjivanja. Bilo da kuhate sami ili ste dio lanca opskrbe putem narudžbi, dostava na kućni ili kancelarijski prag.

– I ja sam jedno vrijeme razmišljao kako bi se trgovačke lance trebalo obvezati, kao što je to s pet ambalažom, na otkup plastike u kojoj serviraju mnogo toga – od mesa do suhomesnatih proizvoda, ulja, deterdženata i sličnog. No onda sam, kao iskusni radnik Čistoće, zaključio sasvim suprotno – ma samo vi pakirajte, građani će nama predati, i ne samo predati još i platiti za odvoz, a mi ćemo od toga kroz vrlo jednostavne tehnološke procese sve pretvarati u sekundarnu sirovinu. I to prodavati. Imate primjer automobilskih i kamionskih, autobusnih guma. Dovoljno je nabaviti mlin za njih i prodavati ih kao sirovinu. Na stovarištu Pehlin kupljena je drobilica za namještaj i drvo. Ona radi, ali nepoznato je gdje ta sirovina, pogodna primjerice za proizvodnju peleta kojima je ovih dana cijena otišla u nebo, završava. U prošlom sazivu bilo je dosta pitanja u tom smjeru, i to baš od današnjih čelnika grada, da bi se sada sve utišalo. Tvrdim da je posao s recikliranim otpadom pravi rudnik novca, da komunalne tvrtke kao što je naša Čistoća moraju biti izvori prihoda, a ne mjesta gdje se gomilaju milijuni eura gubitka, gdje građani sve više plaćaju a da je realni efekt minimalan ili nikakav, zaključuje Beljulji.

NEMAM ŠANSE

A mi se onda pitamo, s obzirom na to da je gradonačelnica već mjesecima u potrazi za novim direktorom Čistoće – pa što ne postavi na to mjesto Ćenana Beljuljija? S obzirom na ideje, na nagrađeno unapređenje poslovanja u Kastvu s aklamacijom primljeno od strane struke i građana, na energiju koju ulaže u posao, na stalno učenje i visoku sindikalnu svijest – pa nije li onda on savršena prilika?

– Nemam adekvatno obrazovanje. Imam srednju, ne i višu ili visoku školu, a minus mi je da nikad nisam mogao na rukovodeću poziciju – da bi se bilo direktorom Čistoće potrebno je pet godina na nekoj direktorskoj funkciji. Sve ovo o čemu vam pričam pada u vodu nemate li zadovoljena ta dva kriterija. A iako se to nigdje ne navodi, čini mi se da nemalu ulogu igra i stranačka pripadnost, ili barem simpatiziranje vladajućih. Tko da vam ja nemam šanse, tvrdi Beljulji.

Drugim riječima biti primjerice diplomirani pravnik koji je bio direktorom turističke agencije, i istinski nema pojma o procesu pretvaranja otpada u sekundarne sirovine, ima veće šanse od iskusnika Beljuljija?

– Krajnji je čas da zbrinjavanje otpada najozbiljnije shvatimo jer vrijeme koje dolazi govori u prilog njegovog daljnjeg bujanja. Pogledamo li samo rast dostave gotove hrane, vidjet ćemo nove izvore otpada. Čistoća bi morala imati ljude koji bi se bavili dekonstrukcijom »bijele tehnike« kako bi dobili odvojene sekundarne sirovine čija je cijena sasvim pristojna. Bacanje hladnjaka i perilica kao što se uništavaju automobili je jedno, njihovo razdvajanje, a kao sirovina su skoro stopostotno iskoristivi, nešto sasvim drugo i sasvim dohodovno. Uostalom, pa ako je za moje Rome koji dominiraju u prikupljanju metala i bijele tehnike, to dobar izvor prihoda, zbog čega ne bi bio i za Čistoću? Na žalost, ovako kako je sada posloženo, podobni, a ne stručni uvijek će se prelamati na novčanicima svih nas građana. Rijeka je predivan i strahovito potentan grad, no potrebne su mu korjenite promjene da bi se vratio tamo gdje mu je kroz povijest uvijek bilo mjesto, zaključio je Beljulji. Glumac. Iako naturščik silno sugestivan i, sudeći prema reakcijama gledatelja pravi profesionalac. Zaposlenik Čistoće koji je po svom iskustvu i razmišljanjima jedan od vodećih ekologa-praktičara u Rijeci. Uostalom treba li više od činjenice da iako je glumio jednog od odbojnijih fašista u povijesti, svima ostao nadasve simpatična i draga, privlačna osoba.

GDJE SU NAŠI »SEZONCI«

Riječka regija je apsolutno i turistička regija. Svakog proljeća čitamo i pratimo brojne teme o zapošljavanju sezonske radne snage neophodne funkcioniranju turizma. Broj stanovnika se zbog turista ili »vikendaša«, odnosno vlasnika stanova i kuća za odmor koji su puni samo u toplim mjesecima, dramatično povećava. I svi to prate, samo ne i mi u Čistoći. Mi radimo s istim snagama, tehničkim i ljudskim. Pa naravno da je posljedica toga prečesta slika otpada kojeg je više oko kanti nego u njima. I ne, nisu krivi gosti, ne jer iznajmljivači plaćaju svoje, kao i ljudi koji dolaze u svoje nekretnine. Pa svakako da bismo i mi u Čistoći morali dobiti sezonce, više kontejnera i prevoznih sredstava kako bismo bili jednako efikasni kao i u hladnim mjesecima. Ali ne – nas se iscrpljuje do maksimuma da bi slika na odlagalištima otpada bila sve samo ne uredna. Nepotrebna, loša priča koja sasvim sigurno ne koristi našem turizmu, rezolutan je Beljulji.

ROMI ŽELE INTEGRACIJU S VEĆINOM

Rođen sam u Kosovskoj Mitrovici, ali to je bilo »nenamjerno«. Moji su doselili s Kosova u Rijeku znatno prije mog rođenja. A iako je mama bila u visokoj trudnoći, te 1970. godine otputovali smo kod rodbine u Mitrovicu. Možda i zbog dugog puta, ili se naprosto tako moralo dogoditi, došlo je do trudova i mog rođenja u tom gradu. Tata se morao vratiti na posao u Rijeku, a mi smo ostali neka dva mjeseca dok smo oboje ojačali kako bismo se mogli vratiti doma. Rijeka je moj dom, kao i za mnogo mojih sunarodnjaka koji su svi u Rijeku doselili s Kosova. Želimo sačuvati svoju kulturu, ali i postati integralni dio većinskog naroda i njegove kulture. Moji su Romi u Rijeci pošteni, vrijedni ljudi i bilo bi mi drag da budemo što je moguće manje getoizirani. Živjeti izdvojen na takav način nije dobro ni za nas, ni za većinu oko nas, poručuje Beljulji.