Tu prava ljubav struji i tko se preda njoj u žarkoj zemlji toj, zna što je čar, Meksiko, pjevao je legendarni Ivo Robić, a s njime će se zasigurno složiti hrvatsko-meksički par Vjekoslav Dorić i Carolina Cubillas Dorić.
Upoznali su se prije devet godina na brodu Oasis gdje je Vjekoslav radio kao voditelj restorana, a Carolina kao prevoditeljica, i danas svoju idilu žive na Grobniku. Carolina nam priča kako nije mislila da će na ovaj način završiti u novinama kad je prvi put dolazila kod Vjekoslava u Hrvatsku.
– Prije nego me pozvao, bila sam u Hrvatskoj samo poslovno, brodom, u Dubrovniku. No rekoh, zašto ne, visok je, zgodan, bit će to uzbudljiv izlet. Pokupio me u Trstu i vozili smo se i vozili do njegove obitelji koja živi u Gorskom kotaru. Već sam počela polako paničariti, vodi me u šumu, usred ničega, otet će me i završit ću negdje zakopana u šumi i zato izaći u novinama, prepričava i šali se Carolina.

Veseli i emotivni Meksikanci

No stvarnost je bila potpuno suprotna pa su se vjenčali 2015. godine u Meksiku, a ubrzo je stigla i kćerkica Aria. Carolina kaže da joj nedostaju Meksiko i obitelj, ali da je bila prava odluka odabrati Hrvatsku kao mjesto za život.
– Odlučili smo se za Hrvatsku jer je izrazito sigurna. Kad dolazite iz Meksika, jednostavno vam u ovakvom sigurnom okruženju padne velik teret s leđa. Ljudi me znaju pitati, čekaj, stvarno ti se jako sviđa u Hrvatskoj? Kažem im, naravno, imaš sve što ti treba, deset minuta do plaže, pola sata do Platka, Opatija, Trst… Sve je tu, govori Carolina. Ako pak Vjekoslava pitate o Meksiku, također će imati samo riječi hvale.

Foto Marko Gracin

– Što mi se najviše sviđa kod Meksika? Pa očito žene, ha-ha. Šalu na stranu, plovio sam 15-16 godina i Meksiko mi je sigurno jedno od dražih mjesta. I nisam to samo ja, pitajte bilo kojeg pomorca, svi će reći da im je Meksiko drag zbog odlične i jeftine hrane, dobre pive, fantastičnih plaža. Ljudi su ondje vrlo prijateljski nastrojeni, prilaze vam, dok se mi često više držimo za sebe i one »ako me ništa ne pitaš, ostavit ću te na miru«. Veliki su veseljaci, ali i emotivci, pa nekad moraš i pripaziti što govoriš, govori Vjekoslav i dodaje da mu se posebno sviđaju njihove ogromne obitelji.

Hrskavi skakavci i tekila

– Ja sam jedinica, ali u mojoj su kući dva stola za deset ljudi, tu su uvijek stričevi, tete, bratići, sestrične, prijatelji, objašnjava Carolina. Vjenčanje je u tom stilu također bilo veliko i pravi miks hrvatskog i meksičkog.

– Bilo je sigurno 150 ljudi i htio sam ubaciti malo hrvatskih navada, odojka, ali samo ga španjolski restorani pripremaju kao mi. Meksički ga pripremaju nešto slično našem pod pekom pa smo se odlučili za drugi hrvatski specijalitet gulaš, smije se Vjekoslav, a Carolina nam za to vrijeme donosi meksički specijalitet – chapulines – skakavce.

Na svu sreću, bili su u bočici pripremljeni za ispijanje s tekilom pa nismo bili u hamletovskoj dilemi – biti ili ne biti, jesti ili ne jesti. Iako, Vjekoslav kaže da dileme zapravo nema jer inače prženi nisu loši, »kao da jedeš čips«.

Spomenimo da smo razgovarali na engleskom, djelomično na hrvatskom, iako smo mogli i na bilo kojem od sedam jezika koje Carolina govori.
– Ja sam iz Pueble, ali iz jednog gradića koji je talijanski, pa uz materinski španjolski govorim i dijalekt – veneto, kaže, a još govori i engleski, francuski, njemački, portugalski te hrvatski. Čakavski ne razumije, ali tko zna, kćerkica ga je počela »kupiti« u vrtiću pa možda naša sugovornica doda i čakavski na podugačak popis.

Povratak na kopno

Carolina danas radi od kuće u službi za korisnike hrvatske tvrtke koja pruža usluge na talijanskom i španjolskom tržištu, a Vjekoslav u jednom opatijskom hotelu. Kažu da ih je trenutačna situacija potaknula da se više posvete obitelji.

– Ne plovim više, to je bilo jedno lijepo iskustvo, ali u jednom trenutku se moraš okrenuti obitelji. Ja sam to, hvala Bogu, shvatio na vrijeme i sad vidim kolika je to vrijednost kad radiš na kopnu, pogotovo zbog kćeri koja je stvarno bila ključ mog ostanka, opisuje Vjekoslav. Na kraju, naš razgovor teče veselo, ni u primisli nije naslov pjesme Tomislava Ivčića i Mladena Grdovića »Mi imamos mnogos problemos«, ali Vjekoslav kaže da ipak ima nešto što bi moglo biti bolje.

– Naši su zakoni malo nerazjašnjeni po nekim pitanjima, ima dosta sivog područja što se tiče stranih državljana. Srećom, ipak vidimo da se barem pomalo popravlja. Kad je Carolina prvi put tražila državljanstvo, rekli su nam da ćemo morati čekati pet godina i potom obnavljati svake godine, ali sad je to smanjeno na četiri godine, zaključuje Vjekoslav.