UČENICI POMORSKE ŠKOLE

Bakarski nautičari proslavili 60 godina mature: Za finit nautiku moral si bit šegav i vredan kot mrav

Barbara Čalušić

SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER

Jako sam ljut što mene kao kapetana duge plovidbe gnjave da polazim seminar s početnicima da bih mogao voziti svoj brod i nije mi jasno što bih ja trebao raditi na tom tečaju, učiti ponovo čvorove, kaže Marinko Nežić.



Za finit nautiku si moral bit šegav, vredan kot mrav – mučat, računat, dobro se znat, ne trd kot cok ostat – stihovi su iz pjesme pokojnoga Dinka Slanyja koji je 1961. godine maturirao u Pomorskoj školi u Bakru. Pjesmu je posvetio bakarskoj školi i svojim kolegama iz razreda koji su se ovog tjedna okupili na proslavi 60. godišnjice mature.
Matematika proslave jubilarne obljetnice mature ne štima iz dobro poznatog razloga – pandemije koronavirusa koja je prošle godine odgodila proslavu dobrodržeće i još bolje raspoložene generacije maturanata bakarske nautike iz 1961. godine.
No, zato je ovog petka bilo posebno veselo u jednom riječkom restoranu gdje se okupilo 13 maturanata bakarske nautike. Za podizanje atmosfere odmah se pobrinuo Igor Ivić koji našem Sergeju i svojim razrednim kolegama demonstrirao kako i 61 godinu nakon izlaska iz školskih klupa još uvijek radi sklekove.


Igor Ivić u akciji
SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER


Poslije smo u razgovoru doznali da osim toga još i trči, skija i jedri, a njegovi kolege za njega kažu da se nije puno promijenio od srednje škole; bio je i ostao neumorni zafrkant koji i sada svojim kolegama poručuje da za stotu obljetnicu mature plaća ručak svima.


Vedar duh


A obljetničarski ručak bakarskih maturanata prava je prilika da se pretresu uspomene na školu, kolege i profesore, ali i sve ono što je uslijedilo nakon školovanja – kadeturu, brojne vijaje, obitelj… Bilo je na ručku i ponešto politike, a s obzirom na situaciju u svijetu, prisjećanje na služenje vojnog roka prilično je aktualno pa iskusni kapetani potvrđuju kako u tadašnjoj državi nisu svi automatizmom odlazili u mornaricu, bilo ih je koji su u vojsci dospjeli i do Šar planine, a neki među njima su u bivšoj vojsci prošli obuku za nišandžiju bestrzajnog topa i pomno prate zbivanja u Ukrajini. Vedar duh i nepresušna potreba da i dalje, iako više ne plove, budu građani svijeta, tjera ih da ostanu u toku sa svime što se oko njih zbiva pa su tako svoja razmišljanja u petak za ručkom temperamentno razmjenjivali: Anton Čubranić, Igor Ivić, Anton Mavrović, Marinko Nežić, Željko Randić, Ante Rožmanić, Anton Srdoč, Branimir Šoić, Marijan Turković, Željko Vidan, Željko Vivoda, Marko Vitezica i Milorad Vukoša. Iz raznih privatnih razloga, od lošeg zdravstvenog stanja do pripremanja kuće za nadolazeće turiste, na proslavi nisu bili Borivoj Adžić, Milan Kruljac, Milan Mokrović, Ivo Stanišić, Boris Radan, Mladen Tadejević, Marijan Zorić, Josip Jelušić i Alfonzo Mohović, dok su prije 61 godinu u Pomorskoj školi u Bakru maturirala sveukupno 44 nautičara.


Branimir Šoić
SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER




– Na maturi nas je bilo više od 40, a razlog tome je što su neki ponovo upisivali bakarsku školu, nakon što su je u nekom trenutku napustili. Maturu su polagali i oni koji su pali razred pa su išli ploviti u međuvremenu, da bi na kraju došli do mature. Zatim, maturu su polagali i naši stari Kostrenjani, Melkior Pilepić primjerice, koji je 1941. godine otišao u partizane kad je bio u četvrtom razredu i nije položio maturu pa je polagao s našom generacijom i tako završio bakarsku nautiku. Bilo je i ljudi koji su s nama ujutro išli u školu, a poslijepodne radili, netko u Luci, netko u Transjugu, a nas koji smo 1957. godine upisali taj razred bilo je 27, kaže Branimir Šoić koji je te godine upisao Pomorsku školu.


Neki pješice, neki busom


Kako kaže, jedan dio školovanja njegova je generacija provela u Rijeci.
– Pomorska škola tada je bila pod Ministarstvom pomorstva i mi smo u Rijeci čak nosili uniforme, dolamice. Kad je škola prešla u Bakar, toga više nije bilo, sjeća se Šoić.


Svi oni koji su živjeli u gradu išli su u Bakar u školu redovnom autobusnom linijom jer školskog autobusa još nije bilo, dok su Kostrenjani do škole dolazili pješice, Putom bakarskih školana. Njihovi kolege iz grada nekad su znali s Kostrenjanima otići pješice do Šoića pa su s kostrenskim autobusom išli u grad.
– Mi Kostrenjani u školu smo išli pješice, sve četiri godine. Kiša, zima, bura, led, sve smo to pješice prošli do škole i iz škole. Moj najmlađi brat, koji je deset godina mlađi od mene, već je u Bakar išao školskim autobusom. I neki naši profesori imali su poseban put do škole pa su dvojica profesora iz Kraljevice često na posao u Bakar išla barkom, dodaje Šoić.


Kad su se prije 65 godina upisivali u Pomorsku školu, za 30 upisnih mjesta stiglo je 500 prijava. Tadašnji učenici tvrde da je selekcija bila stroga, liječnički pregled temeljit i zahtjevan pa su mnogi tada tražili debele veze da bi se upisali u nautiku jer je u to vrijeme za mnoge učenike bakarska nautika bila jako atraktivna škola.
– Naša škola je bila na dobrom glasu. Moglo se pasti jednu godinu, ali ne više, gubilo bi se pravo na školovanje. Bilo je svakavih učenika, neki bi se premjestili u drugu školu ili otišli ploviti pa bi se vratili. Školskog broda tada još nije bilo, došao je kasnije, a prvi pravi školski brod u Bakru naručen je 1909. godine, još u Austro-Ugarskoj. Bio je to parni jedrenjak koji je služio školi do 1941. godine, a kad je počeo rat, uzeli su ga Talijani i potopili. Ja sam čak napravio i njegovu maketu, ističe Šoić, inače i nagrađivani brodomaketar koji je cijeli svoj radni vijek proveo na Jugoliniji i kasnije na Croatia lineu.


Sjećanje na one kojih nema

Nekadašnji maturanti prisjetili su se i svojih pokojnih kolega i prijatelja koji su 1961. godine završili bakarsku nautiku. To su Milojko Babić, Duško Badjuk, Zvonimir Brguljan, Ante Bruketa, Nikola Dakić, Sreten Grubišić, Pavao Gerechtshamer, Slobodan Hercigonja, Zdravko Jurčić, Stjepan Karina, Ante Kordić, Darko Lenac, Nikola Letis, Nikola Lončar, Nenad Margitić, Milivoj Mezak, Božidar Miškulin, Milan Pavičević, Dinko Slany, Zoran Stefanović, Ivan Tijan i Ante Zvonar. Živote nekih među njima uzelo je more.
– Sreten Grubišić išao je s nama u školu i prvi je poginuo na brodu. On i ja došli smo u kadrovsku u Jugoliniji, kod Frančiškovića. Ja sam dobio nalog za ukrcaj na »Crnu Goru«, a on za »Šabac«. »Šabac« se, kao što znamo, sudario s engleskim brodom u plovidbi Engleskim kanalom, a među 28 stradilih, među kojima je bilo i mojih Kostrenjana, bio je i moj školski kolega Grubišić. To sam isto tako mogao biti i ja, samo da su nam u kadrovskoj drukčije podijelili naloge. Brzo nakon škole ostali smo i bez Ive Tijana kojeg sam zamijenio na brodu i negdje u Kalkuti doznao sam da je poginuo u željezničkoj nesreći, sjeća se Šoić, potvrđujući još jednom izreku o kruhu sa sedam kora.

Od cijele generacije, uz njega, samo su još Anton Čubranić, Milorad Vukoša i Ante Rožmanić master marineri, što znači da su cijeli su radni vijek proveli na brodu.
– Vrlo malo nas je počevši od kadeta pa do zapovjednika cijelo vrijeme bilo na brodu. Ostali su u međuvremenu našli posao »na kraju«, a neki među nama radili u svojoj struci za velike strane firme koje su poslovale s brodarima. Godišnje nas je školu završavalo točno toliko da smo bez ikakvih problema odmah nakon mature mogli naći posao jer smo tada imali dovoljno naših kompanija na koje smo se mogli ukrcati. Kompanija kao što je Jugolinija, bila je pak mnogima viza za inozemstvo, za odlazak na »stranca«. Strancu je bilo dovoljno da pomorac dolazi s Jugolinije i da je završio Bakar, tvrdi Šoić.


Dvogodišnja kadetura


Anton Čubranić za sebe kaže da je Bodul i da nije, poput svojih kolega, putovao svaki dan u školu. Iz rodne Baške te je 1957. godine sam došao u Bakar kako bi pohađao Pomorsku školu.
– U Bakru sam bio četiri godine kod iste gazdarice i hranio sam se u školskoj menzi. Kad sam tek došao kod gazdarice, bio sam još mali, tih. Gazdarica je bila pobožna, sjećam se da se stalno molila. Imala je jako lijep dnevni boravak i zimi, kad bi naložila vatru, dozvolila bi mi da dođem tamo, da se ugrijem. Sjećam se da sam bio prepušten sam sebi ne zato jer moji roditelji nisu brinuli o meni, već zato jer su bili u Baški, a tada nije bilo mosta i bili su daleko. Srećom, moj brat koji je bio 13 godina stariji od mene radio je u »Lencu« pa je on obavljao sve te roditeljske poslove, išao na roditeljske sastanke i pomagao mi kad je trebalo, kaže Čubranić.


Antun Čubranić
SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER


Iz mladih dana posebno se sjeća svoje dvogodišnje katedure koju je prošao svaki bakarski maturant. Prvu je godinu smio raditi teške poslove na brodu, a tek u drugoj godini krenuo je na gvardije s prvim časnikom na pola radnog vremena, dok je drugu polovicu radnog nastavio s teškim poslovima.
– I to je dobro jer mi nakon škole zapravo nismo ništa praktičnoga znali. Na Jugoliniji sam bio četiri godine prije vojske, a onda još tri godine nakon vojske. Nakon toga sam se prebacio na Lošinjsku plovidbu, jednostavno sam htio biti bliže kući. Možda bih dulje ostao na Jugoliniji da mi se nije dogodilo da sam odmah poslije završetka Više pomorske, kad se još nisam ni otrijeznio od ispita, prošao dva vijaja oko Afrike. Tada sam odlučio biti bliže doma, kaže Čubranić.


Igor Ivić pak tvrdi da su prije 60 godina za katede vrijedila druga pravila, te da bi teško kao danas netko na brod mogao otići s gimnazijom i diplomom pomorskog fakulteta. On je iz rodnog Solina došao u Bakar jer se nautika tada mogla upisati samo u Bakru, Dubrovniku i Kotoru i nije bilo škola u Lošinju, Izoli, Splitu i Zadru koje su osnovane kasnije.


Igor Ivić
SNIMIO : SERGEJ DRECHSLER


– Morali smo proći četiri godine srednje škole pa dvije godine katedure da bismo imali pravo polagati za oficira. A kad si kadet, onda na brodu tučeš hrđu, skidaš boju… Trebalo je upoznati sve radove na brodu za budućnost. Noštromo je inače glavni član posade za bassa forzu i sjećam se mojeg noštroma koji je nama kadetima davao najgore poslove. Bilo mi je nekoliko mjeseci ostalo do časničkog ispita kad sam se pobunio zbog tih najgorih poslova, a on me je pogledao i rekao: Ja te mogu gnjaviti još tri mjeseca, a kad ti položiš i postaneš oficir, onda ti mene možeš gnjaviti cijeli život. Kad sam nakon pet godina završio Višu pomorsku, položio kapetanski i vratio se u Bašku, našao sam istog noštroma koji mi je tada rekao: Vidiš, kadet, sad mi imaš šansu sve vratiti, prisjeća se Ivić.


Plovidba za gušt


S druge strane, ploviti se mora, pa čak i u mirovini, kada se plovi za svoj gušt. Maturanti bakarske nautike tvrde da ih po tom pitanju današnji zakoni prilično diskriminiraju pa unatoč svim brevetima i dugogodišnjem iskustvu, moraju ponovo polagati tečaj za skipera kako bi obnovili svoju licencu.
– Naši breveti danas ništa ne vrijede. Prije smo na temelju breveta automatski stekli dozvolu za skipera, no došli su novi propisi i moramo ponovo polagati. Ne znam koju diplomu nemam, sva mora ovog svijeta sam prošao i sada moram ponovo polagati ispit da bih mogao voziti jednu barčicu. Jako sam ljut što mene kao kapetana duge plovidbe gnjave da polazim seminar s početnicima da bih mogao voziti svoj brod i nije mi jasno što bih ja trebao raditi na tom tečaju, učiti ponovo čvorove, pita se Marinko Nežić, a s njim se slažu i njegovi prijatelji koji ne mogu zamisliti mirovinu bez plovidbe, ali i poštovanja koje njihova profesija i iskustvo zaslužuju.
– Naše zvanje je empirijsko zvanje koje se ne uči iz knjiga, nego iz iskustva i prakse. Uči se i na greškama, i neka ti Bog na brodu pomogne da imaš sreće i da ti se ne dogodi puno grešaka, zaključuje na kraju Branimir Šoić.