Planinarsko skijanje spaja ljubav prema snijegu i prirodi s osjećajem slobode koji ne pruža klasično alpsko skijanje. Postoji nešto gotovo magično u tišini snježne planine, u osjećaju kako se svijet usporava dok klizite po neuređenim stazama, dok se dah u hladnoći kondenzira u sitne oblačiće i gdje jedini zvuk dolazi od vlastitih skija i škripanja snijega pod nogama.

U planinskim prostranstvima sloboda se osjeća drugačije, kao da smo u nekoj drugoj dimenziji ovog planeta. Planinarsko skijanje nudi taj osjećaj slobode. Ovaj sport nije samo aktivnost; to je intimni susret s planinom, mjesto gdje se čovjek uči strpljenju, preciznosti u donošenju promišljenih odluka za grupu i samog sebe i najvažnije poniznosti prema planini.

O tome kako je ovaj sport osvojio Hrvatsku i što ga čini posebnim, razgovarali smo s Anitom Bistričić, iskusnom instruktoricom planinarskog skijanja iz Hrvatskog planinarskog društva Platak u Rijeci. Anita nam je otkrila svoju priču o prelasku s uređenih staza na netaknutu prirodu, opremi koja je potrebna, kao i izazovima i ljepotama ovog sporta.

GRADNJA KARAKTERA

Kako ste se našli u ovom sportu?

– Skijam praktički od treće godine, pričamo o alpskom skijanju. Od osamnaeste godine postala sam učiteljica skijanja pri Hrvatskom olimpijskom savezu, a sve što sam naučila od svojih mentora, Ante Tudora, Nikice Žirovnika, Borisa Muvrina, pretočila sam u vlastiti stil. No, nakon nekoliko godina na skijalištima, počela sam osjećati zasićenje: gužve na stazama, neizbježni komercijalizam, skupi alkohol, sve ono što je skijanje u »klasičnom« smislu činilo površnim. I tada me emotivna potreba za prirodom i pravim planinskim iskustvom odvela prema nečem drugačijem. Već sam godinama planinarila, volim planine, volim skijanje i tada se planinarsko skijanje samo nametnulo kao prirodan nastavak svega što volim. Već iz starih fotografija vidi se da nisam novajlija, već 2007. sam, zajedno s kolegom iz Slovenije, Matejem Hartmanom, stajala na skijama na visini od 3.000 metara. Hladan planinski zrak, sunce koje se odbija od snijega, tihi adrenalin dok se gleda dolje prema beskrajnim prostranstvima… Taj trenutak je bio jasno upozorenje: planinarsko skijanje nije samo sport, to je za mene postala mala avantura, životna lekcija i osjećaj slobode u čistom obliku. Danas djelujemo unutar Hrvatskog planinarskog društva Platak, gdje imamo aktivnu skijašku sekciju. Prve tečajeve planinarskog skijanja održali smo 2012. za 20 hrabrih entuzijasta, a danas se na svaki tečaj prijavi već 30 ljudi željnih istog tog iskustva, pravog susreta s planinom, daleko od gužvi i komercijalnog blica. Planinarsko skijanje me naučilo strpljenju, preciznosti, poniznosti pred prirodom… u svakoj turi, svakom prijeđenom metru, osjetim tu slobodu u potpunoj dimenziji planinske avanture.

Koja nam oprema treba i koliko košta?

– Za one koji tek ulaze u svijet planinarskog skijanja, osnovna oprema uključuje skije, štapove, vezove, pancerice, kacigu i odgovarajuću odjeću. Na skije se postavljaju tzv. kože, koje omogućuju kretanje uzbrdo bez neželjenog klizanja unatrag – jer planina voli sve, osim improvizacije. U prošlosti su se za tu svrhu koristile prave tuljanove kože, no s tom se praksom, srećom, odavno prestalo. Danas se koriste suvremeni sintetički materijali. Oprema za planinarsko skijanje lakša je od one za klasično alpsko skijanje, što joj omogućuje učinkovitije kretanje u planini, ali je, nažalost, čini i skupljom. Ako se kreće u zahtjevnije ili rizičnije terene, popis opreme se produžuje i uključuje obaveznu sigurnosnu opremu: cepin, lopatu, dereze i uže.

Ekipa HPD-a Platak sa zastavom na vrhu Gran Paradiso – 4.061 m

To nisu modni dodaci, nego stvari koje na planini doslovno čuvaju glavu. Cijene opreme ovise o materijalima od kojih je izrađena, najčešće se susreću čelik, aluminij i karbon. Karbon je lagan i atraktivan, ali nije najbolji izbor za teške i zahtjevne uvjete, gdje pouzdanost ima prednost pred gramima. Ako se kreće od nule i kupuje potpuno nova osnovna oprema, treba računati na iznos od oko 1.000 eura. Za ozbiljnije ture i dodatnu sigurnosnu opremu, trošak se lako penje na 1.500 do 2.000 eura. Naravno, za prve korake opremu je moguće i iznajmiti i to je često najpametnija opcija. Prvo isprobati, pa tek onda odlučiti hoće li se planinarsko skijanje pretvoriti u strast ili ostati lijepa uspomena. Jer planina ne traži luksuz, ali traži pametne odluke.

POZNAVANJE TERENA

Kakvim naporima se čovjek izlaže?

– Planinarsko skijanje može se opisati kao savršeni miks planinarenja i alpskog skijanja. Skija klizi po snježnoj površini, dok je peta slobodna i nije fiksirana, što omogućuje prirodan korak pri usponu. Zadnji vez pancerice može se modificirati na više pozicija ovisno o nagibu terena, čime si olakšavamo stabilnost na strminama. Za dodatnu sigurnost na vrlo strmim terenima koriste se tzv. srnači ili »dereze za skije«, mali dodaci koji se postavljaju ispod skija, bliže pancerici, kako bi zadržali bolju stabilnost i spriječili klizanje unatrag. Naravno, važno je dobro procijeniti trenutak kada je bolje skije prikačiti na ruksak i na pancerice staviti dereze. Planina voli mudre odluke. Štapovi nisu posebna »vrsta« poput nordijskih, već se njihova duljina prilagođava situaciji: kod uspona ih najčešće malo produžim, a pri spuštanju skratim. Najvažnije je da budu čvrsti i pouzdani, jer u planini štap nije modni dodatak, nego produžetak ruke i podrška u svakom koraku. Ljepota planinarskog skijanja je i u slobodi biranja vlastite linije.

Promatrate teren, osluškujete sebe i birate put koji vam najviše odgovara, onaj koji nije ni pretežak ni prelagan. No ta sloboda nosi i odgovornost: dobro poznavanje terena je ključno jer se ispod snijega mogu skrivati škrape i stijene. Nikada se ne ide solo. A ako snijega na dijelu terena nema, skije se jednostavno skinu i stave na ruksak. Jednom sam s kolegicom Sandom Šarko krenula i došle na vrh Grintovca u slovenskim Alpama u pancericama, skije na leđima, puni planinarskog optimizma. Na dnu nas je lokalni seljak odmah pošteno »razbudio« stvarnim stanjem: snijega gotovo da i nema. Ali mi? Mi smo nastavile, jer tko bi odustao od avanture zbog sitnice poput… nedostatka snijega? U planinarskom skijanju prilagodljivost i mudre odluke jednako su važni kao i kondicija.

Što nakon što se popnete?

– Nakon što stignemo na vrh i nakratko se divimo pogledu, kreće najuzbudljiviji dio, spuštanje. Planina ovdje nije kao uređena staza, podloga je zahtjevnija i promjenjiva, pa je potrebno solidno znanje alpskog skijanja. Početnicima se zato preporučuje da odaberu prilagođeni teren, strmiji dijelovi neka čekaju za kasnije. Priprema za spust: pancerica se prebacuje u skijaški mod, dakle ovisno od modela, pritisne se jedna kopča, stisne se i pancerica bude tvrda slično kao alpska, zadnji vez se fiksira i peta postaje nepomična. Kože koje smo koristili pri usponu skidaju se sa skija, stavljaju se u ruksak i tada smo spremni za spust. Taj osjećaj slobode dok skijamo prema dolje… teško ga je opisati riječima, ali sigurnost mora biti na prvom mjestu. Zato prije nego se spustimo, uvijek dobro proučimo teren i eventualne prepreke. U planinarskom skijanju brzina je zabavna, ali mudrost i priprema su ono što nas stvarno vodi do sigurnog i nezaboravnog doživljaja.

POSEBNO ISKUSTVO

Što emotivno donosi ovaj sport?

– Meni nema većeg gušta nego prolaziti skijama po neuređenoj stazi, po svježem snijegu, po putu koji sama odaberem ali uvijek nakon pažljive procjene sigurnosti terena. Tek napadali snijeg pruža osjećaj svježine i netaknute prirode, a dok klizim po njemu, volim taj šum snijega pod skijama. Taj prvi prolazak kroz netaknuti snijeg uvijek je posebno zadovoljavajući, ali se krećem samo po terenima provjerenima na rizik od lavina, gdje je sigurnost na prvom mjestu. Uz to, planinarsko skijanje zahtijeva trud, trošiš energiju, znojiš se i umaraš, ali sve to je iskren napor: nema vožnje žičarom, ide se onoliko koliko tijelo može. Kada se napokon popneš, nagrada je impresivna. Tu bih na posebno mjesto stavila naš Snježnik, s kojeg se pruža pogled na Grobničko polje, Kvarner i more. Nigdje još nisam vidjela tako lijep prizor, taj osjećaj blizine mora, svježeg zraka i tišine jednostavno se ne zaboravlja. U Alpama često postoji tzv. »špura« – definirana trasa kojom većina planinskih skijaša ide, praktički alpski skijaški autoput i dosta olakšava kretanje. Upravo taj spoj slobode, fizičkog napora i pažljivog čitanja terena čini planinarsko skijanje posebnim iskustvom. Za sigurno kretanje i ugodno iskustvo potrebno je dobro poznavanje terena. Kada sve to sjedne, doživljaj je nezaboravan, spoj avanture, samostalnosti i harmonije s planinom, daleko od gužve i komercijalnih skijališta.

Tri vrha Lavareda – 2.999m

Bili ste i na drugim zahtjevnijim vrhovima?

– Bila sam više puta na Mont Blancu (4.806 m) i čak sam jednom odskijala s vrha na tečaju koji smo organizirali preko Komisije za planinarsko skijanje pri Hrvatskom planinarskom savezu. Osim toga, odskijala sam i Gran Zebru (3.857 m) te prošla Haute Route, sedmodnevnu planinarsko-skijašku rutu koja spaja Chamonix i Zermatt, Francusku i Švicarsku, na visinama iznad 2.500 metara. Na visinama preko 3.500 metara uvjeti su potpuno drugačiji od svega što sam ranije doživjela: zrak je rjeđi, kisika je manje, a koncentracija i stalna procjena sigurnosti postaju prioritet. Krećeš se po ledenjacima, paziš na pukotine u ledu, koristiš cepin i dereze, a nakupine snijega preko leda mogu biti vrlo skliske. Tu je stalni rizik od lavina, pa je kretanje planirano za rane jutarnje sate, dok sunce još nije omekšalo površinu. Na tim visinama planinarsko skijanje prestaje biti »opušteni užitak« i prelazi u ekstremni sport: adrenalin je stalno prisutan, a glava ti je u torbi jer sigurnost dolazi na prvo mjesto. Uživanje u pogledu i spuštanju je ograničeno, a svaki korak zahtijeva punu pažnju i iskustvo. Takvi izazovi namijenjeni su isključivo iskusnim planinarima u vrhunskoj fizičkoj formi. Nigdje nisam doživjela prizore poput tih ali iskustvo nosi i ozbiljan respekt prema planini, jer nesretni slučajevi su nažalost sve češći.

PLANINA NEĆE POBJEĆI

Na što treba najviše paziti?

– Prije svega, u planinarskom skijanju na zahtjevnim terenima treba izbjegavati svježi snijeg. Optimalno je pričekati najmanje tri dana nakon snježnog pada kako bi se snijeg formirao, stisnuo i stabilno povezao s podlogom. Kretanje po takvim terenima zahtijeva kvalitetnu i odgovarajuću opremu: lavinski predajnik koji je uvijek aktivan i na tijelu, lavinsku sondu i lavinsku lopatu. Lavinski predajnik odašilje signal članovima grupe, što omogućuje bržu lokaciju u slučaju zatrpavanja lavinom. Lavinska sonda i lopata ključni su za pronalazak i oslobađanje zatrpane osobe, pa je nužno znati kako ih pravilno koristiti. Nikako se ne smije ići samostalno; preporučuje se iskusni voditelj koji poznaje teren i uvjete. Osobno ne volim ići u takve avanture s bilo kim. Na visinama iznad 3.500 metara vidi se pravi karakter osobe – kada ti je teško, kada si umoran, kada stres i hladnoća testiraju izdržljivost i strpljenje. Zato je ključno biti s osobom kojoj vjeruješ u potpunosti. Ja imam sreću što imam Sandu Šarko, s kojom znam da mogu računati na potpuni profesionalizam i povjerenje u najzahtjevnijim situacijama. Prilikom vođenja tečajeva planinarskog skijanja uvijek naglašavam važnost praćenja ljestvice lavinske opasnosti, temeljitog poznavanja rukovanja lavinskom opremom i procjene osobne i grupne sigurnosti. U ekstremnim uvjetima svaka osoba reagira drugačije, ali ključna mjera sigurnosti je uvijek imati opremu i znati kako je koristiti, jer ona može spasiti život.

Što psihički osoba treba imati u sebi za planinarsko skijanje u težim uvjetima?

– Psihički trebaš imati samokontrolu, znati odustati kada vidiš da je teško, ne biti euforičan, već racionalan. Česti problem je što imaš recimo tjedan dana odmora za koji si radio i štedio i sada dođeš na tu planinu na koju si se namjerio, ali uvjeti nisu dobri, planina jednostavno ‘’ne želi’’ da se danas ide po njoj. Tu ljudi nerijetko rade grašku i podcijene opasnosti, sve iz neke nervoze što im se plan nije ostvario i što gledaju da će propustiti to što su htjeli doživjeti. Treba poštovati prirodne zakone. Treba se znati okrenuti kada uvjeti nisu dobri i prije svega gledati da se cijela grupa prilagodi najslabijem. Planina neće pobjeći, ali treba je poštovati kada ona ‘’ne želi’’ da se ide po njoj.

Jesu li osobe koje se bave ovim sportom adrenalinski ovisnici?

– Istina, da bi se bavio tim ekstremnijim vidom planinarskog skijanja i odlaskom na viskorizična područja treba osobno imati neke pojačane adrealinsko dopaminske potrebe. Ali ono što je jako bitno je da treba imati i tu neku uprirođenu sposobnost za brzu reakciju ako stvari krenu van planiranoga, što nerijetko zna biti slučaj. Tu, dakle, nije sve pitanje samog znanja i tehnike, već prije svega kako mozak funkcionira u kriznim situacijama. Ili zablokiraš, ili funkcioniraš, a minute su bitne. Ponavljam, ovo sada pričamo o ekstremnijem varijanatama planianarskog skijanja, a postoji i mirniji oblik, gdje nema toliko rizika, gdje ne treba toliko snage, tehnike i iskustva i gdje se više može opušteno uživati u prirodi, gdje se ne radi o adrenalinu, već, dapače, o opuštanju. Taj opušteni rekreativni sektor planinarskog skijanja je i puno rašireniji.

PRVI PUT KAO OLIMPIJSKI SPORT

Planinarsko skijanje će prvi put biti disciplina na Zimskim olimpijskim igrama 2026. godine, koje se održavaju u Milanu i Cortini d’Ampezzo u Italiji od 4. do 22. veljače, a imao je i debi na Zimskim omladinskim olimpijskim igrama 2020. u Lausanni.

Na Igrama Milano Cortina 2026., planinarsko skijanje će se odvijati u tri olimpijske discipline: muški sprint, ženski sprint i mješovita štafeta. Sve su to kratke, brze i dinamične trke koje će biti održane u Bormiju, u Stelvio skijaškom centru u Italiji.

Ova olimpijska premijera je veliki korak za sport jer mu daje globalnu pozornicu i veću vidljivost, što može potaknuti rast popularnosti, privući nove sponzore i inspirirati mlade sportaše širom svijeta da se uključe u planinarsko skijanje.

STAZA NA PLATKU

Razgovarala sam s direktorom Goranskog sportskog centra Ivanom Stojanovićem da se i na Platku napravi jedna staza za planinarsko skijanje na kojoj bi mogli imati natjecanja. On je zasada podržao takvu ideju jer Platak time proširuje ponudu, a takva staza bi bila i prva u Hrvatskoj te je sigurno da bi privukla nove posjetitelje. Nadam se da će od toga nešto i biti.