Rijeka je središte najljepšeg kutka na kugli zemaljskoj, Kvarnera. Svakome u Hrvatskoj (i šire) prva asocijacija na Rijeku su HNK Rijeka i Novi list. Više od nogometa, više od novine i portala. Tko živi na Kvarneru, dan mu počinje čitanjem Novog lista. Tko čita Novi list, navijač je Rijeke.

Prvaci Hrvatske, osvajači Rabuzinova sunca, predstavnici Hrvatske u Europi… Hrvatski nogometni klub Rijeka. I 125 godina ponosne i blistave novinarske, novinske i izdavačke tradicije… Novi list.

Zajedno, najglasovitije sastavnice identiteta našeg grada, onoga što jesmo i što ćemo biti. Kako to predivno kaže himna Armade – način života. Ruku pod ruku, duže od stoljeća.

Kad Rijeka pobjeđuje, cijeli je grad ljepši i nasmijaniji. Kad Rijeka pobjeđuje, čitateljice i čitatelji s još većim guštom pomno prijeđu svaki redak Novog lista.

Jaka Rijeka je i zajednička želja i zajednički san i zajednički interes. Pozitiva u Rijeci i oko Rijeke još su više od toga. Nasušna potreba. U vremenu u kojem nas preplavljuju beskrajni valovi vijesti i prečestog “crnila”, taj spoj optimizma i Rijeke sve nas čini zadovoljnijima, sretnijima. Zdravijima!

A na Rujevici se svake sezone, ne “samo” bore nego i uspijevaju svojim navijačima, svojim ljudima, dati more razloga za radost i sve čvršće zajedništvo. Ako se dogodi, kao što se svakome u životu dogodi, pokoji teži dan, opet je priča lakša nego navijačima bilo kojeg drugog kluba. Jer u DNK-u riječkog navijača su “Krepat ma ne molat”, “Forza Rijeka” i kad ne ide, te “Ča je muka veća to je jubav jača”!

Nekad grintamo aš nan se grinta. Aš smo takovi. Ali kad pride nedeja zapolne, svi smo jedna velika primorska duša, srce koja kuca za voljenu Rijeku.

Način života. Radost Kvarneru sa svim svojim bajnim otocima, cijelom Grobniku, Liburniji, Kiriji… I rijetko je kad ta radost bila tolika kao prošle sezone. Koja je počela onim košmarom 114 sjeverno od Rijeke. Ali to je bio samo preludij. Uvod. Intro. U ispisivanje možda i najzlatnijih redaka ionako već blještave povijesti. Tek onda je počelo!

Radomir “ne mogu to napraviti Rijeci” Đalović i njegova slavlja nakon svakog pogotka, svake obrane, svakog dobivenog duela. Toni “daj meni loptu da to riješim” Fruk, Martin “bit ću kapetan koji osvaja titulu” Zlomislić, Ante “sve nosim pred sobom i ne dam na Rijeku” Majstorović, Niko “mi smo rođeni pobjednici i to vam je tako” Janković, Stjepan “ako treba igrat ću i s pola noge” Radeljić, Luka “baš me briga i za igrača manje i za nadoknadu” Menalo…

Moralo se prodavati igrače da svaka zaposlenica i zaposlenik mogu dobiti plaću. Svako kolo slušali smo kako ostatak Hrvatske procjenjuje tko ima veće šanse za naslov, klub iz Zagreba ili klub iz Splita.

A Đale i momčad radili su sve jače i sve “luđe”. Cijela ekipa s Rujevice rintala je s onim Miškovićevim osmijehom na usnama:

– Nema imperativa, ali ako nam se ukaže šansa… Samo nas gledajte! Kopat ćemo i rukama i nogama, grist’ ćemo i noktima čupati da uzmemo taj trofej.

Ma kakav trofej? Množina je bila u igri! Jer oba su pala. Na Rujevici. Onaj namijenjen naslovu prvaka doslovno je doletio na stadion s kojeg je odzvanjalo “Jer da se opet rodim ja volio bih Rijeku… I više – nikoga”.

Tribine preseljene na travnjak. Suze radosnice, zagrljaji pa na Korzo, na after party. Prvaci! I onda sve isto koji dan kasnije. Osvajači Hrvatskog kupa! Noći riječke sreće.

Već nam je počela nova sezona s još većim izazovima. Dovedena su pojačanja i – opet se plakalo od sreće. Kad je iz kluba simbola jednog grada i jednog kraja emitiran video u kojem veliki Damir Kreilach praćen pjesmom “Najdraža Rijeko” s plavo-bijelim šalom oko vrata šeta Opatijom, Kantridom i Rujevicom. Opet je igrač najdraže Rijeke.

Prvaci kreću u obranu dvostruke krune i plasman u europske skupine. I-de-moooo… Rijeko mi te volimo!