Čitatelji o nama

Riječki feniks

P. N.



Davnih ’70-ih, moji su roditelji živjeli i radili u Zagrebu. Bila je to ljubav na prvi pogled koja se dogodila u Novigradu Dalmatinskom odakle sam rodom s majčine strane.


Tata je trenirao košarku za tadašnju “Lokomotivu”, danas “Cibonu”, dok je majka bila profesor defektolog. Iako sretno zaljubljeni, nikako nisu uspjevali postati roditelji. Majka je odžalila tri spontana pobačaja dok se, napokon, nisam ja čvrsto “primila” i – preživjela.


Suočena sa velikom bebom više od četiro kilograma, mama se bojala tadašnje prakse vađenja novorođenčadi tzv. kliještima prilikom čega je mnogo djece ostalo trajno živjeti sa posljedicama po mentalni razvoj. I tada se dogodila najveća tragedija – požar i smrt 24-ero novorođenčadi. “Iva”, pričala mi je mama, “kako bi umirili sve buduće majke, povukli su sve najbolje liječnike iz cijele Jugoslavije upravo u Rijeku.




Tada sam odlučila kako ću prihvatiti tamošnji poziv da radim u Centru za djecu sa posebnim potrebama i tamo te roditi. Preteško sam te uspjela sačuvati u sebi i nisam htjela ničime riskirati tvoj porod i zdravlje”.


Tata joj nikada nije oprostio “što mu se kći jedinica rodila u smrdljivom lučkom gradu umjesto u Zagrebu gdje je on rođen” ali je itekako bio sretan od tog 11. studenoga 1975. kada je u 18.35 postao otac. U rodilištu nas je posjetio tek trećega dana jer ga nisu sestre puštale na odjel pošto je smrdio kao bačva, kako su mi prepričavali. Obavijest o mom rođenju objavljena je u Novom listu i čuvam ga dan-danas.


Sa prostranim stanom na Vežici, uživali smo kao Zagrepčani i rođena Riječanka četiri godine kada su moji roditelji odlučili vratiti se u Zagreb a mene učiniti Trešnjevčankom. Ipak, Novi list bio je i jest mojom najdražom novinom kojem sam dodala Večernji list. Rijeka, pak, bila je i ostala jedinim mjestom na svijetu gdje, kada god dođem, osjetim posebnu energiju i sreću i uvijek joj rado dolazim u sigurnu luku.Iva Anzulovićslobodna novinarka/Freelance journalist       Student Student