Čitatelji pišu

Pola stoljeća vjernosti

P. N.



Još kao dječak koji će tek krenuti u prvi razred osnovne škole, ovdje kod mene u Ogulinu, igrom sudbine zatekao sam se u riječkom KBC-u, tada Bolnici Braće Sobol.


Imao sam tada tek navršenih sedam godina. Godina je 1970. Zbog nekih pretraga u svezi vida ležao sam tjedan dana na očnom odjelu. Na tom odjelu imao sam i društvo pa smo kada bi nam to dozvolili švrljali po cijeloj bolnici i po vani, sve do kioska na ulazu u bolnički krug. Mislim da kiosk još i danas tamo stoji. S obzirom na moju pokretljivost jedan stariji pacijent iz naše bolničke sobe (ili je tada samo meni izgledao stariji) svakodnevno je čitao neke novine pa me je “zadužio” da mu s kioska na ulazu donesem Novi list. Riječki Novi list, naglašavao bi više puta i dao mi novac. Nekoliko dana tome sam “kolegi” pacijentu donosio Novi list u sobu. Bilo mi je to veliko zadovoljstvo i tada sam zapamtio – Novi list! Riječki Novi list! Tada nisam čitao novine jer nisam još znao sva slova, ali naučio sam da je Novi list nešto veliko. Ne znam kako se to dogodilo ali upravo tih sedamdesetih godina i moj otac je porastom standarda počeo svakodnevno kupovati novine. I to Večernji list i Novi list. Sjećajući se svojih prvih kontakata s novinama, odnosno Novim listom, ja sam kod kuće polagano počeo listati tatin Novi list (i Večernji) ali posebno Novi list. To mi je bila najdraža novina. Danas ne mogu reći zbog čega? Vjerojatno zbog toga što mi je neznani cimer iz bolnice usadio da je Novi list nešto veoma važno. Kasnije sam, kao srednjoškolac i ja od svojeg džeparca ponekad kupio novine. I to onaj Vijesnik – novine velikog formata. Valjda sam htio ispasti važan u obitelji, posebno kod oca koji je i dalje kući donosio i Novi list. Godine 1982. uslijedio je odlazak u tadašnju vojsku i to u Sombor, zatim prekomanda u Beograd i onda još završnica u Mladenovcu. Bez Novog lista! Strašno. U JNA čitala se Borba. Sjećam se bilo je Borbe i na latinici i na ćirilici. Meni je bilo svejedno.


Na pakiranju i otpremi u Novom listu




Prije odlaska u vojsku upisao sam Pravni fakultet u Rijeci. Po povratku iz vojske krenuo sam studirati u Rijeci. Studentski dom “Ivan Goran Kovačić”. Ne znam kako i od kuda tamo je u jutro već bilo više primjeraka Novog lista u domskoj kantini. Čitalo se, koliko je tko stigao ali svakodnevno je Novi list bio u našim i mojim rukama. Već na drugoj godini, kada sam se malo udomaćio, saznao sam od kuda “dolazi” Novi list u naš studentski dom. Direktno “iz proizvodnje”, a donosili su ih studenti koji su preko student-servisa radili na pakiranju Novog lista. I onda je, budući da sam i ja često išao po posao u Student servis, tamo iznad “Indexa”, mene je pomazila sreća da dobijem posao u Novom listu. Ne u redakciji već otraga na pakiranju i otpremi. Već je bio početak 1985.g. Ne mogu vam opisati svoju sreću i zadovoljstvo kada sam se vraćajući sa cjelonoćne šihte oko 5 sati u jutro u svoj studentski dom donio četiri, pet primjeraka “taze” Novog lista i ostavio ih kod zaštitara na pultu.


Osjećao sam se korisnim za zajednicu. Moj rad u Novom listu nije trajao dugo, dvije ili tri smjene, jer mi je tada na žalost umro otac. Od karcinoma i veoma mlad. Sada se tugom sjećam jedne smjene u Novom listu, kada je on već bio teško bolestan i ležao u ogulinskoj bolnici, da sam osobno na onaj stroj koji veže traku spakirao pet komada Novog lista koji je išao u Bolnicu Ogulin, u tamošnji kafić na ulazu. Znao sam da će jedan primjerak završiti u rukama mojeg teško bolesnog oca. Netko će mu ga već donijeti u bolničku sobu na krevet. Bio mu je to vjerojatno jedan od poslijednjih Novih listova koje je ako ne čitao barem držao u rukama. Nakon njegove smrti u siječnju 1985.g. život se za mene promijenio,ali je i dalje tekao. Morao je teći. Puno sam više nakon toga radio preko student servisa ali ne i u Novom listu. No, Novi list se čitao svaki dan. Završio sam fakultet i vratio se u rodni Ogulin. Zaposlio se i kao mladi pravnik i intelektualac smatrao sam da je stvar identiteta kupovati i čitati neke novine. Pogađate – Novi list. Došao je nesretni rat, a Novi list u ratom zahvaćenom području nije baš pisao po želji nekih pa je bilo i protivnmika tih novina.


Meni su bile dobre, možda najbolje u tim okolnostima pa sam ih svakodnevno kupovao i čitao. U HV-u gdje sam bio 1991. i 1992.g. ne sjećam se da su se “po službenoj dužnosti” dobivale neke novine ali Novi list je meni bio i dalje prva novina.


“Prohrvatske novine” i nagrade Novoga lista


Sjećam se jedne anegdote, kada je rat već završio, a ja i dalje svakodnevno kupovao Novi list, da mi je jedan “Veliki hrvat” (namjerno s malim h), kada sam u naš omiljeni kafić u Ogulinu uašo s Novim listom u rukama, da svi dobro čuju rekao “Kaj kupuješ te prohrvatske novine!” Svi koji su to čuli, kao i ja naravno, dobro smo se tome nasmijali. Gospodin je naime, vjerojatno misli na “protukrvatske”, a ne “prohrvatske” novine. Meni je bilo drago da se baš pred auditorijem zabunio i zapravo rekao istinu. Novi list je zaista prohrvatska novina. Bio i ostao. Novi list čitam i danas.


Sada, ono što me posebno veže za Novi listi. To su dvije nagrade koje sam u nagradnim igrama u Novom listu osvojio. Doduše jednu ja, a drugu moja starija kćerka, mojom zaslugom. Prva nagrada je bila mislim 1999. ili početkom 2000. g. Osvojio sam jednu utješnu nagradu – fritezu. Druga nagrada puno je bila vrijednija. 2009.g. u studenome moja kćerka, tada riječka studentica, dobila je glavnu nagradu – Hyundai i30. Što reći nego prava sreća! Inače, prije prve i druge nagrade koja je došla u moju obitelj, ja sam redovito i uporno izrezivao i skupljao kupone te ih na razne načine slao. Moji ukućani su me stalno obeshrabrivali, posebno kada bi jednoj od svojih kćerki koje su studirale u Rijeci i početkom tjedna odlazile od kuće u Rijeku, davao omotnicu sa skupljenim kuponima. Govorili su da ih ne gnjavim jer da ionako neću nikada ništa dobiti i da je sve namješteno. Ja sam u Novi list i njegovo poštenje uvijek bezrezervno vjerovao. Valjda je Onaj gore to kod mene honorirao. Izrezujem i danas kupone redovito te ih osobno odnesem ili u Zvonimirovu ili kod Fine… i igram se. Dakle, moja veza s Novim listom, kako sam vam to ovdije naširoko opisao, traje pola stoljeća. Sama novina bila je nekada bolja, nekada lošija. Žao mi je što je Pogled sada puno puno siromašniji nego ranije i žao mi je da je moj Ogulin rijetko zastupljen s aktualnim vijestima.


Danas iznimno je – prilog o našoj mladoj pjevačici iz The Voicea na HTV-u. No, ja vjerujem da će biti bolje i da će Novi list opstati i ostati jedan od vodećih dnevnih listova u Hrvatskoj. Ne po nakladi, već po onome što u njemu piše. Duboko vjerujem u to i želim Novom listu još dugi život, a svima u redakciji i upravi puno uspjeha u radu. Možda sam nešto važno izostavio, zaboravio, ali razumjet ćete, ipak je to 50 godina. Inače, pročitane novine ne čuvam, članke rijetko izrezujem, a same novine jednom tjedno uredno odlažem u baju za papir. Kod računala na zidu imam godinama samo kalendar Novog lista.


Još jednom sretna vam obljetnica!


Marijan Turković, Ogulin


Student Student


više vijesti