Za života sam prošao ne jedan, nego dva rata! Tim me više boli što se mladi danas okreću suvremenoj umjetnosti kao da ne vide sve što se dogodilo kroz našu povijest
Za akademika Zlatka Boureka vrijeme kao da je stalo: podjednako je pun planova kao što je bio i prije nekoliko godina, kada smo razgovarali u Opatiji. Ne odaje dojam čovjeka koji je dobro zagazio u godine koje počinju s brojkom osam – dapače, rado se šali na račun svojih godina, ali ne krije da je svojom »bezbrižnošću« prema zdravlju zabrinuo i suprugu i kćerku.
Polovinom sljedeće godine priređujete izložbu »Slike iz filmova u jednom kadru« – vaše će slike zauzeti čitav kat Moderne galerije.
– Moje slikarstvo se ne može smatrati »modernim«, ali ono ima priču. A s godinama sam sve više sentimentalan, slike su mi pune refleksija na Dunav… Dravu… na vrijeme drugog svjetskog rata koje je obilježilo našu mladost.
Teme poput prelaska preko rijeke i mostova, bijeg s jedne obale na drugu, stalno borave u meni kao i u većini Slavonaca. A ta simbolika ima pomalo tugaljivu notu, jer govori o nečemu što je bilo, a bolje bi bilo da nije… Žalosno je da sam za života prošao ne jedan, nego kroz dva rata! Tim me više boli što se mladi danas okreću suvremenoj umjetnosti kao da ne vide sve što se dogodilo kroz našu povijest. Čudi me taj odnos neosjetljivosti umjetnika na naše teme. Stalno čekam nekog hrvatskog Diega Riveru… A nalazim da nešto od njegove snage ima i moje slikarstvo.
Činjenica je da se u starosti čovjek prisjeća nekih prizora kao da su se dogodili jučer. I danas pred očima imam nakit koji je mama 1942. godine prodavala kako bismo preživjeli… Prije godina dana naslikao sam je s tim naušnicama i prstenom…
Zlatko Bourek, akademski kipar i slikar, režiser, kostimograf, tvorac crtanih i igranih filmova. Rođen je u Požegi 1929. Kiparstvo i slikarstvo diplomirao je na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu 1955. godine. Iste godine izlaže djela s područja primijenjene umjetnosti, grafičkim radovima javlja se 1959., a od 1963. izlaže i slike koje nose sva obilježja njegova likovnog stvaranja okrenutog grotesknom humoru i nadrealističnom osjećaju povezanom s elementima folklora. Samostalno je izlagao u Duisburgu, New Yorku, Dubrovniku, Varaždinu, Osijeku i Zagrebu; skupne izložbe u zemlji bile su mu u sklopu: Zagrebačkog trijenala, Izložbe jugoslavenske grafike, Zagrebačke izložbe jugoslavenskog crteža, Vizualnih komunikacija, Nadrealizma i hrvatske likovne umjetnosti, Erotike u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici, Salona u Rijeci; a u inozemstvu: u Aleksandriji, Veneciji, Budimpešti, Tokiju, Weisbadenu, Kubi, Rimu, Ateni, Solunu, Caracasu i St. Poeltenu. Od 1960. godine radi crtane filmove temeljene na vlastitim scenarijima. Kao režiser i scenarist snimio je tri igrana filma. Kao scenograf i kostimograf debitirao je u Dramskom kazalištu Gavella. Od 1971. kao scenograf i kostimograf često radi u kazalištima SR Njemačke. Od 1988. je pak stalni član kazališta Hans Wurst Nachfaren u Berlinu, gdje je postavio četiri Čehovljeve jednočinke, Shakespearovu Ukroćenu goropadnicu i farsu Rigoletto. Godine 1977. u Dubrovniku režira lutkarsku farsu Orlando maleroso. Predstavom Hamlet u izvedbi kazališta ITD doživljava golem uspjeh i gostuje na najvećim svjetskim kazališnim festivalima. Karakteristično je njegovo nastojanje da isti skulptorski problem pokrene na filmu i u kazalištu. Još za vrijeme studija osniva, s grupom istomišljenika, Zagrebačku školu crtanog filma. Radeći izrazito figurativni teatar, bilo s glumcima, bilo doslovno s figurama/lutkama, Bourek otvara novo poglavlje modernog hrvatskog likovnog i kazališnog stvaranja. Njegova likovna i intelektualna mnogostranost uvijek u prvi plan stavlja kult zanata. On je umjetnik modernog sluha, stiže se baviti kazalištem, slikati, raditi skulpturu. Dobitnik je velikog broja domaćih i međunarodnih nagrada: Godišnje nagrade i Nagrade za životno djelo Vladimir Nazor, Nagrade grada Zagreba, Premije na 4. zagrebačkoj izložbi jugoslavenskog crteža, Nagrade VIII. Marulićevi dani te nagrada u Oberhausenu, Atlanti, Chicagu, New Yorku, Premia alla cariera, Salerno, Italija. Godine 2002. izabran je za stalnog člana HAZU.
S druge strane, kako Slavonija ima i svoju veselost, tako je tu prisutan i dobri zdravi erotizam, što je tipično za kraj u kojem se naporno radi čitavog tjedna.
A onda subotom – veselje. Koje ne ide bez erotike! Taj štimung obilježava moje cjelokupno likovno stvaranje – groteska, koja u osnovi nosi tipičan ravničarski smisao za humor i ljubav prema životu, uvriježen u mentalitetu koji u svakoj situaciji koketira s lascivnošću. Takav zdrav humor nastaje samo u slavonskoj ravnici, gdje je čovjek najviša planina… i to je ono što se osjeća na mojim slikama.
Teatar figura
U veljači sljedeće godine u Gliptoteci – ustanovi Akademije čiji ste redoviti član – bit će otvorena izložba Teatra figura, koji vam je upravo ovih dana donio i najveće slovensko priznanje na području lutkarstva – Klemenčičevu nagradu za životno djelo. U obrazloženju nagrade piše kako su »Bourekove lutkarske predstave čista umjetnost, pa su kao takve utjecale ne samo na lutkarstvo Slovenije, već i na lutkarsku umjetnost u svijetu.«
– Teatar figura nije lutkarsko kazalište. To su zločesti, rugalački, sardonični likovi, koji govore o sadašnjosti i prošlosti na kritičan način.
Radujem se izložbi u Gliptoteci ne samo zato što će se te figure naći na okupu, već što za otvorenje planiram mali igrokaz »Zlosretni kralj Aca«, s likovima Kralj Aleksandar, ministar Nikola Pašić, kipar Ivan Meštrović te patuljci i rudari. U igrokazu se naravno govori o zlatu, o spomeniku pobjedniku i kraljici koja se želi odijevati po francuskoj modi, pa će s Kraljem Aleksandrom u Marseille. A zna se što je tamo bilo.
Takve bih komade želio raditi, ali mi kažu da to nije za djecu. Pa ja ni ne radim teatar za djecu !
Već godinama govorim direktorima Zagrebačkog kazališta lutaka kako bi svoju scenu uvečer trebali otvoriti za odraslu publiku. Prava je šteta u središtu grada imati kazalište koje ujutro živi, a u večernjim je satima – mrtvo! Imam niz planova za predstave teatra figura, koje nisu soljenje mozga ali jesu žalac…
U svijetu je to teatar kao svaki drugi i ima svoju brojnu publiku. Ljudi se u teatru figura opuste i zabavljaju. I ne shvaćaju krivo kritiku koju čuju sa scene. Sjećam se predstave koju sam gledao u Bavarskoj, bazirane na biblijskoj priči o svetom Florijanu, zaštitniku vatrogasaca. Publika je pobožno slušala životni kredo svetog Florijana, a čas poslije smijala se što on pada u napast dolaskom neke zamamne žene. Takva bi predstava kod nas kratko igrala!
A meni su te ideje bliske.
Moj teatar je brehtijanski, dakle vezan s ekspresionizmom – to je zločesti, proleterski, siromašni teatar, koji niti je ljigav, niti insistira na pretjerano pametnom kinsleraju. Često kažem mojim prijateljima, redateljima Georgiju Paru i Božidaru Violiću, da će oni do kraja života raditi pametne predstave, a mene neka puste da radim malo drugačije.
Jer uz moje kazalište usko je vezana i moja likovnost, a ona ima crtu nečeg zaigranog. Teatar koji radim je vrsta japanske tehnike – bunraku – u kojoj ljudi gotovo i nema. To je teatar figura – a te figure su zubate i pomalo zločeste…
U siječnju, 1982.godine, Teatar&td u Zagrebu praizveo je legendarnu predstavu »Hamlet« Shakespearea/Stopparda/Boureka, u vašoj režiji, scenografiji, kostimima i lutkama. Predstava je do 1994. godine gostovala u Italiji, velikoj Britaniji, Zapadnoj Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Belgiji, Austriji, SSSR-u, Mađarskoj, Kanadi, Venezueli, Španjolskoj… Iako se činilo prirodno nastaviti putem koji je nudio nove ideje, naišli ste na odbijanje nove ravnateljice Teatra &td.
– Mani Gotovac mi je odmah rekla da se moj teatar ne uklapa u njenu koncepciju i ja sam – umjesto da čekam i molim – prihvatio ponudu iz Berlina i osam godina radio u kazalištu »Hans Wurst Nachfahren«, gdje sam najviše uspjeha imao s postavljanjem Čehovljevih jednočinki – »Medvjed«, »Prosidba« i »O štetnosti duhana«.
Publiku smo dobili odmah! Uselili smo u navo kazalište, a »susjedi« su nam bili gimnazija, evangelistička crkva i starački dom. Svima smo ponudili neku vrstu suradnje, a najviše sam bio ponosan na moj repertoar za seniore! To je populacija o kojoj nitko ne brine, a željni su zabave kao svi ljudi.
U Zagrebu sam unatrag nekoliko godina napravio predstavu »Jedini neuspjeh Adolfa H.« , smatrao sam ju idealnom za stariju populaciju koja zna o čemu se radi, koja će prepoznati i vrijeme, i priču.
Do danas mi nije uspjelo realizirati tu ideju repertoara za seniore. A to je šteta, jer mala država poput naše trebala bi brinuti na prvom mjestu o majčinstvu, dakle rađanju koje mora biti dostojanstveno, i umiranju. Kod nas je starenje – vrijeđanje. Boli me što vidim oko sebe…
Ljubav za crtani film
Jedna od vaših ljubavi je i crtani film. Jeste li se ostavili planova na tom polju?
– Naravno da nisam. Poznat sam kao čovjek širokih interesa, što su poticali još moji profesori na Akademiji – Branka Hegedušić i Kosta Angeli Radovani. Oboje su bili bauhausovci, a ja, već tada sklon i teatru i filmu. Zaista im dugujem zahvalnost što su podržali moju želju da paralelno radim različite stvari. No u osnovi – to je uvijek jedno te isto.
U svakom segmentu moje likovnosti je ekspresionizam. Od mojih crteža iz vojske, koji su intimna pobuna mladog čovjeka protiv gluposti i represije ( ostali su sve donedavno zatvoreni u vojničkom sanduku, da bi na insistiranje Tonka Maroevića, ugledali svjetlo dana na izložbi u Splitu), preko crtanog filma do teatra figura.
I »guzovozi« – iako imaju vezu s japanskom umjetnošću iz 16. stoljeća – spadaju zapravo u njemački ekspresionizam, tj. židovski kabare koji je trajao do 1937.godine. Moj je teatar najsličniji tom kabareu, i vizualno i duhovno. No, da se vratim vašem pitanju i crtanom filmu:
Od 1960. godine radim crtane po vlastitim scenarijima, a među najuspješnije spadaju »Bećarac«, »I videl sam daljine meglene i kalne…«, »Mačka«, »Školovanje«, »Ručak«.
Kroz desetljeća, Zagrebačka škola crtanog filma prolazi najrazličitije faze (tj uprave) – u nekima je bila poticana, u nekim zatirana. Od dolaska Vinka Brešana stvari kreću nabolje, ali uvijek se u tom poslu, bez obzira na tehniku i tehnologiju, radi o velikom, velikom radu. Zato i nema mnogo ljudi koji se time bave. Osim toga, taj je posao i slabo plaćen.
Na jednom sam festivalu animiranog filma gledao uradak koji mi se jako dopao. Raspitao sam se tko je autor i upoznao mladog kolegu koji mi je odmah rekao: I ja sam Slavonac, iz Osijeka sam!
Bilo mi je drago što sam prepoznao ono nešto zajedničko u njegovom filmu. Eto, on spada među one rijetke koji se i dalje bave tim poslom. A ja?
Zajedno s legendarnim Pavelom Pajom Štalterom, kao posljednji Mohikanci, radimo crtani film »ručnom tehnikom« – tri godine radimo film koji će u konačnici trajati 8 do 10 minuta. Za svaku sekundu filma treba nacrtati 24 slikice…
Ja se paralelno, kao što sam to uvijek radio, bavim i dalje raznim stvarima i maštam o Dunavu, plovidbama kakve su bile nekad…
Iz Osijeka, preko Aljamaša, putovalo se brodom za Peštu i Beč… Sjećam se šampanj salona i glazbe na tim brodovima. Sjećam se darova koje sam dobivao kao dijete – imao sam devet godina kad sam dobio jahače čizme! I kutijicu sa šest pari rukavica od jeljenje kože… U ono vrijeme iz Osijeka se uvijek osluškivalo vijesti iz Pešte. Taj grad je bio drugi Pariz – moda, film, automobilska industrija – sve je to bilo tu, blizu…
Iz tih sjećanja i uspomena izvire moja umjetnost – od crteža do kiparstva. Iz tih sjećanja ponekad se kristalizira tuga, ali je to češće radosno raspoloženje. A u ovim seniorskim godinama, kao što sam vam rekao na početku – melanholija… Ali ne u onom pasivnom smislu, da sjedim i tugujem za prošlošću. Evo, često mislim o Zlatnoj dvorani na Gornjem gradu, gdje je Kršnjavi sakupio radove svih važnih umjetnika onoga vremena. Tu je i Crnčićevo platno »Dolazak Hrvata na Jadransko more«. Kad bi me ministrica pozvala, ja bih bio spreman nacrtati »Dolazak Hrvata na Dunav«! Ta slika mi okupira misli i namjeravam ju naslikati. Da sam Kiš – pisao bih. Ovako slikam.
