– Mislim da se osjeća uobičajeno. To je ujedno i determinanta koja govori je li neki rad dobar ili loš. Ako umjetnički rad ne proizvede problem u društvu ili ga ne pronađe, dakle ako nema te refleksije, razgovora o njemu, onda taj rad pripada diskursu estetike. Otvori li i ukaže na određene probleme onda je taj rad obavio svoju funkciju. Sada živimo u vremenu kakofonijske umjetnosti kojoj tema više nije likovnost ili estetika već su teme društveni odnosi. Umjetničko djelo je dakle sastavljeno od istog materijala od kojeg su sastavljeni društveni odnosi. Umjetnik više nije puki promatrač povijesti već je jedna vrsta političara. On reagira u prostoru kojeg su političari upropastili. Problemi koje moj rad proizvodi po meni nisu problemi, naprotiv oni su simptom da je rad pogođen. Dolazim iz srpskog društva koje je prekrcano problemima stare povijesti, a s druge strane i problemima koje nasljeđuje iz 90-ih godina. Na srpskom društvu je obveza napraviti diskontinuitet s tim, a ja sam već preko 20 godina na strani onih ljudi koji su bili protiv rata i koji su tražili neku drugi vrstu tranzicije.

Estetika zločina

Što je umjetničko djelo danas – i što su umjetnici u današnjem svijetu?

   – Ovdje je bitno reći da mi danas živimo u jednom kreativnom društvu. To više nije društvo nacija ili građana već je to kreativno društvo u kojem se razmatraju svi aspekti kreativnosti. Postoje naravno problemi koji su došli s liberalnim kapitalizmom, a to su problemi otuđenja od temeljnih egzistencijalnih stvari. U odnosu na sve to promijenilo se i umjetničko djelo, no problem je što se umjetnici nisu promijenili i kao ni sistem koji govori o umjetničkom djelu. Živimo u društvu koje je kreativno, ali samo u stvaranju viška vrijednosti – dakle novca. To je društvo najmanje entropijsko, a umjetnici zagovaraju entropijske odnose. Treba nam društvena odgovornost kako bi se društvo vratilo vrijednostima od kojih je i počelo.

   Vaši radovi napadaju i fenomen klerikalizacije države…

   – Tu se ne misli samo na odnos crkve i crkvenih krugova već je tu prisutan i fenomen političke klerikalizacije. Društvo nije demokratsko ako ne ograničava moć jednog pojedinca. Mi u Srbiji smo imali moć Slobodana Miloševića, pa veliku moć Borisa Tadića i tako dalje. Takvo društvo ima problem, a ja sa svojim radovima pokušavam izvršiti neku vrstu akupunkture da bih pronašao neuralgične točke društva i otvorio neku vrstu dijaloga – ono što teoretičari nazivaju diskurzivnom analizom. Moramo razgovarati o problemima, ali s platforme koja nije utemeljena na subjektivnosti već na objektivnoj analizi. Cijeli modernizam imao je problem nadčovjeka, ali u postmodernom kontekstu umjetnik više i ne postoji. Neke naznake prvih postmodernih konteksta u kojima dolazi do desubjektivizacije umjetnika je upravo vrijeme koje kolekcija Marinka Sudca zagovara. Ja sam alegorija umjetnika, a ne umjetnik. Ako se u moj rad ne uključe društvo, mediji, politika i ljudi na koje se rad odnosi onda taj rad nije obavio posao.

   Drugim riječima, estetika lišena etike više ne postoji…

   – Tako je, ali tu je i epistemološki problem: koji su to mehanizmi koji će pokrenuti jedan društveni proces? Demokracija se gradi na vrlo komplicirani način, baš kao što se gradi i umjetničko djelo. Vrlo direktno otvorio sam dvije teme u srpskom društvu: prva je tema socijalizma i post-socijalizma, dakle partizana i njihovih nasljednika, a druga tema se bavi nasljeđem srpske pravoslavne crkve. To su teme koje su meni bile jako bitne i koje su se zapravo tek sada otvorile. Uđemo li u arhive UDBA-e i crkve vidimo da se tu dešavalo nešto što se ne da ni objasniti. Ako tome pridodamo i ovaj postmoderni rat 90-ih godina koji je bio jedan od najkrvavijih na ovim prostorima i koji je imao nevjerojatnu estetiku zločina dolazimo do zaključka da su to velike teme pa si umjetnik više ne može priuštiti da sjedi mirno u svom ateljeu kao da se ništa oko njega ne dešava.

U rukama privatnika

Sudeći po vašoj praksi djelo nije gotovo kada izađe iz ateljea, već ga čini i reakcija na njega…

   – To i jest suština današnje umjetnosti koja funkcionira isključivo u postprodukciji – umjetnik otvori neku vrstu diskurzivne analize i ostavi svoj predmet u prostoru galerije ili radi preko medija i onda se dešava taj postprodukcijski efekt. Umjetnost nije više čvrsta već je postala plinovita i uvukla se u druge medije. Taj postprodukcijski je aspekt ključan – ako moj rad završi na sudu onda je i to dokumentacija. Moji su umjetnički stavovi ujedno i moji politički stavovi, a da bi govorio o tim stavovima moram koristiti medije.

   Koja je bila pozicija avangardne umjetnosti u Jugoslaviji i zašto su 90-ih godina umjetnici uglavnom šutjeli?

   – Tu je i pitanje zašto se jedan dio suvremenih umjetnika tijekom 90-ih godina opredijelio za srpsku stranu, a jedan dio za hrvatsku stranu? Zašto nisu napravili zajedničku deklaraciju koja bi jednima i drugima omogućila da se izdignu iznad toga? Odgovore na ta pitanja još uvijek nisam uspio pronaći, no tu je sumnja da su hrvatski i srpski avangardni umjetnici iz 70-ih imali veliki problem u nerazumijevanju društvenih procesa koji su došli u 90-ima. Bojim se da su, kada se taj period povijesno iščita, oni ostali samo u domeni likovnosti. To je nešto što će se u budućnosti vidjeti jer je sljedeće godine sto godina od Prvog svjetskog rata, pa ćemo vidjeti što se u tih sto godina dogodilo sa suvremenom umjetnošću, koja je njena funkcija u društvu i imali ju uopće.

   Koji bi trebao biti okvir u kojem bi se ti fenomeni trebali istraživati?

   – Mislim da se treba konstituirati novi sistem, a to bi bio sistem galerija, muzeja instituta i tome slično. Svaka država na prostoru bivše Jugoslavije mora definitivno odvojiti jednu veliku količinu novca kako bi pokrenula procese koji su dragocjeni i neprocjenjivi.

   No države se prema umjetnicima uglavnom ponašaju kao maćehe. Novac koji se izdvaja za kulturu u postotku je jako malen, a u masama se širi ideja da kultura nije niti bitna niti potrebna…

   – To je sada pitanje državnih, ali i privatnih institucija. Ono što je fascinantno jest da je u proteklih deset godina u Evropi otvoreno preko 40 muzeja suvremene umjetnosti. Ovdje je važno napraviti jednu digresiju: Njemačka je nakon Drugog svjetskog rata donijela strategiju da se u svakom mjestu mora otvoriti kunst-halle – dakle galerija suvremene umjetnosti. Ideja je bila da se kroz cijelu jednu mrežu i infrastrukturu pojasni i demistificira pojam nacije, povijesti i države. To je projekt koji je kulminirao s Dusseldofrskom akademijom i Josephom Beuysom i sa snažnom umjetničkom produkcijom. Ekspanzija muzeologije suvremenih muzeja dolazi kao politički stav, ali s druge strane dešava se kultura. Kultura postaje jedan od važnih aspekata kulture – ljudi putuju da bi nešto vidjeli, i muzeji počinju se natjecati s drugim aspektima društva. Ono što je važno za reći kada se priča o bivšem jugoslavenskom prostoru jest ekspanzija privatnih galerija i kolekcija koji su skupili više radova od svih muzeja zajedno. Ja kao ravnatelj muzeja nisam uspio otkupiti više od deset radova godišnje zbog birokratskog aparata. Sva kulturna baština se praktički nalazi u rukama privatnika. To ukazuje na drugi koncept, a to je da jedni imaju hardware, a drugi software. Država ima hardware – prostore, budžete i ljude, ali software se nalazi kod privatnika. Ono što je jedino moguće u ovoj situaciji jest da država tretira privatne galerije i kolekcije kao srednja i mala poduzeća. Jednako se mora ulagati u srednju ili malu kolekciju kao i u plantaže maslina i rajčica.

Ideološki predznak

Mislite li da će se nešto u tom pogledu promijeniti ulaskom u Europsku uniju?

   – Hrvatska je kao članica unije potpisala deklaraciju o društvenoj odgovornosti. Ona podrazumijeva da svaka firma koja je proizvela višak vrijednosti mora pronaći način da uz državu sufinancira suvremenu kulturno-umjetničku produkciju. Kod nas je problem što su državni proračuni mali, a u Srbiji se iz tog malog proračuna za kulturu izdvaja 0,6 posto. Nije više problem na strani kulture već na strani političara i političkih stranki. One imaju strašan i zastarjeli birokratski aparat koji uopće ne shvaća da je kultura najvažniji resurs svakog društva – jedino važan kao more, turizam, šume ili žito. To je ono na čemu počiva veliki dio te zapadne kulture.

   Zašto to politički aparati ne razumiju ili ne žele razumjeti?

   – Zato što su političke stranke zapravo jedan skup prosjeka. Đinđić mi je govorio da se pametni ljudi ne bave politikom jer nemaju vremena, oni najtupaviji ništa ne razumiju i ne bave se ničim tako da nam ostaje prosjek – a prosjek je birokracija. Taj prosjek je limitiran i ne može napraviti razliku između analitičkog stvaralaštva i onog estetskog. Pojam kulture je ostao na onim starim socijalističkim modelima koji kažu da se umjetnost bavi ljepotom što nije točno. U svim programima političkih stranaka na prostoru bivše Jugoslavije nećemo sveukupno naći više od deset stranica i to je tragedija. S druge strane nema ni regionalnog povezivanja, a neophodno je povezati cijelu regiju. Na tom prostoru postoji jako mali galerijski sistem, a kolekcionara ima no oni su skriveni. Oni nemaju nikakav stimulans da ih država »legalizira«. Mi u Srbiji sada pokušavamo napraviti prvi veliki galerijski klaster po uzoru na vinogradarski klaster. Ideja klasterizacije privatnih kolekcija i privatnih galerija se zasniva na činjenica da državni muzeji imaju veliku privilegiju kada je u pitanju budžet. Mi se borimo da do 2015. godine kao klaster koji ima 20-ak tisuća suvremenih djela uđemo u budžete i da te zbirke pokažemo. Želja nam je i da država da određene olakšice na davanje koncesije za neke napuštene zgrade i objekte za kolekcionare i galeriste. To je učinjeno u Londonu, Berlinu i u cijeloj Europi. Mora se uvesti jedna sasvim nova strategija izlagačke prakse – svaka izložba koja se negdje napravi mora imati ideološki predznak, a tu mislim na ono o čemu sam govorio na početku.