NEW YORK »Stop, Repair, Prepare: Variations on ‘Ode to Joy’ for a Prepared Piano« ili »Stani, popravi, prepariraj: varijacije na ‘Odu Radosti’ za preparirani klavir« – naslov je performansa koji je u prvoj polovici prosinca izveden u njujorškom Muzeju moderne umjetnosti (MoMA), najavljujući redovite dnevne izvedbe u siječnju. U performansu američkog dua Jennifer Allora – Guillermo Calzadilla koji surađuju već 15 godina, sudjelovale su i dvije hrvatske pijanistice: Porečanka Terezija Cukrov i Zagrepčanka Mia Elezović.

Radikalno i tradicionalno

O čemu je riječ? Središte priče je Bechstein glasovir koji je prepariran na jedinstven način – u njegovu tijelu Jennifer Allora i Guillermo Calzadilla napravili su rupu, čime su iz klavira nestale dvije oktave žica. Klavir je na kotačima, a rupa je namijenjena pijanistu koji u jedinstvenom zagrljaju s instrumentom i u jedinstvenoj pozi iznutra prema van i naopačke svira varijacije na Beethovenovu 9. simfoniju, »Odu radosti«. Pri tome glazbenik pomiče klavir stvarajući i fizičku interakciju s publikom.

Kritičari o performansu kažu da je u isto vrijeme radikalan i da odzvanja prošlošću, da je apoteoza različitim oblicima intervencije i interaktivne umjetnosti, da je poetičan, tjelesan i poprilično erotičan, da odaje neobično intimnu suradnju glazbenika i instrumenta.

Za prvi nastup Mije Elezović njujorški kritičari napisali su da je suptilnom preciznošću dočarala melodiju. Za Tereziju Cukrov kritičar je napisao da je »opterećujući žice izazivala pravu beethovenovsku grmljavinu«.

Od ovacija do rezignacije

– U projekt sam prvi put bila uključena u galeriji Gladstone. Stigla je vijest da postoji preparirani klavir te da se od pijanista i očekuje da preradi Lisztovu verziju Beethovenove 9. simfonije. Kako postaviti Beethovena u klavir s rupom koja čini oko dvije i pol oktave potpuno nefunkcionalnim, jer na mjestu gdje bi trebale biti žice stoji – pijanist? Što je uopće »Oda radosti« i što ona znači danas? Upropastiti Beethovena ili poslati poruku? – kaže Terezija Cukrov.

– Priča je postala izazov ne samo zato što treba svirati naopačke, pa lijeva ruka svira ono što bi trebala svirati desna i obrnuto, a fis više nije prva nego treća crna tipka, već sama postava pijanista u zvučnu kutiju klavira otvara paletu mogućnosti. Tijekom performansa instrument ne stoji na istom mjestu, već ga pijanist gura kroz prostor. Rezultat je koreografija s manje ili više izvodljivim i prepoznatljivim motivima Beethovenova djela – dodaje glazbenica.

– Publika reagira različito. Na početku su zainteresirani za »naopako« sviranje, a kad shvate da je klavir krenuo prema njima, u najmanju ruku su zbunjeni. Do kraja izvedbe od oko 25 minuta uglavnom slijede klavir kroz prostor, kao što bi na nekoj »normalnoj« izložbi obilazili slike od zida do zida. Na kraju možete očekivati svašta: od gromoglasnog pljeska i ovacija vidno oduševljene publike, dirnutih pojedinaca koji vas dolaze pozdraviti u suzama i nevjerici, do onih koji će na sve to nonšalantno slegnuti ramenima – kaže Terezija Cukrov.