Kino moje mladosti mirisalo je na urin i jasmin – kaže Antonio Banderas u najnovijem febrilnom i dostatno katarzičnom komadu Pedra Almodovara »Dolor y Gloria« (»Bol i slava«) prikazanom u konkurenciji. Film bi se mogao preimenovati u »Sve o Almodovaru«. To je njegov »Osam i pol« s Antoniom Banderasom na mjestu Fellinija. Uz ispovijesti u formi monodrame na kazališnim daskama koje izranjaju iz srca.

Dva lica iste žudnje

Njegov lik sineasta Salvadora Mella koji je izgubio kontakt s vlastitim emocijama, uronjen u prah heroina koji je počeo konzumirati pod stare dane iz znatiželje, u stvari je autorov alter ego. Dok ga u uvodnoj sceni promatramo uronjenog u bazenu, doima se poput fetusa čiji ožiljak od operacije na leđima postaje njegova pupčana vrpca. Salvador više ne snima, jer ništa ne osjeća. Od Madrida osamdesetih i njegove Movide ostaju tek sjećanja na jednu ljubav koja je ostavila trag. A tu su i sjećanja na njegovo rano djetinjstvo, kad voda bazena postaje voda rijeke na čijoj obali njegova majka (izvrsna Penelope Cruz) pere rublje. Sjećanja na Marilyn u »Niagari«.

Sjećanja na prelijepog zidara kojeg je kao dječak promatrao iz prikrajka kako gol ispire tragove cementa u limenoj kanti. Mali Salvador uči ga pisati, a zidar će mu zauzvrat nacrtati portret. No njegove frakture više su unutarnje. Jer, bol i slava postaju dva lica iste žudnje. Ponekad će u Almodovarovih junaka bol prijeći u slavu, boje i riječi. Jer, bol je ta koja proizvodi ljepotu i transformacije. Jedino autorova majka ostaje vječno izdvojena iz te cirkulacije žudnje. Jer, promatrajući sjedu bradu izvrsnog Banderasa kao evidentni znak starenja, prisjećamo se njegove prve uloge u Almodovarovu »Labirintu strasti« u kojem je portretirao islamskog gay terorista, kao dio neke davne erotizirane prošlosti.

Imunost na rizik

Krajnje dijametralni pristup filmu rabi hladna i anestetizirana Austrijanka Jessica Hausner u »Malom Joeu«, ambijentirajući svoj komad u aseptičnim interijerima britanskog laboratorija u kojem grupa znanstvenika radi na kultivaciji novih vrsta biljaka, koristeći procese genetske modifikacije. Među njima je i Alice (Emily Beecham) s perikom boje mrkve i raskošnom kolekcijom strogih odbojnih bluza, koja radi na ambicioznom projektu uzgoja cvijeta čiji miris proizvodi osjećaj sreće. Nazvala ga je Mali Joe po svom sinu. Ono što je Shyamalan učinio u metafizičkoj paraboli »The Happening« s drvećem, to je Hausner učinila s cvijećem, ali u totalnoj odsutnosti empatije. Svu tu sintetičnost kadra još snažnije podvlače partiture Teijija Itoa, koji je u četrdesetima skladao glazbu za filmove Maye Deren.

Ni sumanuti Bruno Dumont nije imun na rizik. U »Izvjesnom pogledu« prikazan je nastavak njegova »Djetinjstva Ivane Orleanske«. Riječ je o filmu »Jeanne« koji nastavlja stilske i estetske trajektorije prvog dijela, s istom malom glumicom koja portretira francusku nacionalnu heroinu i sveticu (neodoljiva Lise Leplant Prudhomme). Teološki minimalizam autorovih ranijih radova (»Humanost«, »Izvan sotone«), sada zamjenjuje grandeur katedrale u Reimsu kao kontrapunkt dinama blizu Calaisa na kojima mala Jeanne odolijeva sumnjama popova i velikaša, koji se sa skepsom odnose prema njenoj misiji. Rat je evociran tek maestralnom scenom konjskog baleta snimanog iz zraka, pretvorenog u fluidnu igru. Jer, Dumonta ne zanima mit Ivane Orleanske, već njen elektro pop-rock (šifra: Christophe) u kojem se vrijeme može zaustaviti zauvijek. Jer, Rossellinijeva »Ivana« (Ingrid Bergman) imala je 39 godina. Ovoj Dumontovoj 11 je godina tek. Više svedenoj na viziju.

Eksplozivan i žastok

U konkurenciji je prikazan i najnoviji komad Corneliua Porumboiua »Zvizdači«. Ne, ovdje nije riječ o aktivističkim sljedbenicima Assangea, već žiteljima kanarskog otoka Gomera koji koriste jezik zviždanja, poznatiji kao El Silbo. Nakon komorne drame »Policijski, pridjev«, jezik i dalje ostaje autorova dominantna preokupacija. No, Gomera je ovdje svedena na dekorativnu lokaciju i nema snažnije uporište u njegovoj priči o korumpiranom rumunjskom detektivu koji boravi na tom otoku u društvu jedne femme fatale.

Iako nam flešbekovi pokušavaju otkriti razloge njihova dolaska, pri čemu El Silbo postaje jedini način komunikacije koju njihova meta inkarnirana u peraču narko novca Zsoltu nije u stanju razumjeti (»Policija će te čuti i mislit će da je to pjev ptica«, kazat će mu suradnik). Prave konce u rukama drži narko boss Paco (glumi ga ikona španjolskog kvira Agusti Villaronga). Financijska potpora koju je dobio od trenutno najprestižnijih europskih producentskih kuća (Mk2, Komplizen Film), dopustila mu je da iz rumunjskog sivila krene na raskošni itinerar od Kanara do Singapura gdje je snimio finalnu scenu filma, s kičastom igrom svjetla u parku Gardens by the Bay. No, prednost ipak dajemo njegovim hermetičnim ranijim komadima.