To je mjesto otkuda sam potekao. No, volim se osjećati kao građanin svijeta, više ne mogu razmišljati o jednom mjestu na kojem bih se skrasio, kaže nekadašnje violinističko "čudo od djeteta"
Vjerujem kako je ovo doista početak jednoga divnog prijateljstva, kazao je srpski virtuoz na violini Stefan Milenković, obrativši se brojnoj opatijskoj publici na Ljetnoj pozornici, koja se teška srca rastala od magije žica koju su im prezentirali Milenković te makedonski gitaristički mag Vlatko Stefanovski na svom nedavnom koncertu. Maestro Milenković, koji je tijekom osamdesetih bio poznat kao violinističko čudo od djeteta, te je violinu počeo svirati već s tri godine, a u 16. je održao svoj tisućiti koncert, opatijskoj je publici obećao skori ponovni sastanak.
– Smatram kako su oni obojica u pravu. Ne bih išao sada previše u ezoteriku, filozofiju ili čak religiju. Ono o čemu ja razmišljam i na koji način doživljavam nastup je dosta kompleksan i o tome bih mogao zaista dugo govoriti. No, mogu reći i da je jedno i drugo točno zato što tvrdnja da su note zapisane u nekoj sferi ili u nekoj dimenziji univerzuma, ili da su čak božanskoga porijekla, sasvim je moguća. S druge strane, reći da je to nešto što dolazi od nas, isto tako je moguće, jer mi smo također dio tog božanskog sistema, barem ja tako smatram. Često ako slušate sebe, odnosno zaista na pravi način slušate sebe, ne možete nikada pogriješiti. Svatko od nas u sebi skriva majstora. Recimo ako uzmete glazbenu improvizaciju, ona uzima reference od svega što ste vi u životu doživjeli i od svih stvari koje ste odsvirali te možda i od svih stvari koje ste ikada čuli da ih netko drugi svira. No, s druge strane opet imate osjećaj da to stvarate u tom trenutku i da to dolazi samo od vas, ali u suštini je to kombinacija jednog cjelokupnog ljudskog iskustva čiji ste vi dio.
S ovim vrhunskim glazbenim virtuozom svjetskoga glasa razgovarali smo dan nakon koncerta na Ljetnoj pozornici, koji se pokazao kao jednim od središnjih kulturnih događaja ove godine u Opatiji. Danas 34-godišnjak, maestro Milenković otkrio nam je kakve ga uspomene vežu na razdoblje kad je još kao dječak nastupao pred slavnim državnicima, na ljetovanja u Opatiji te kakve projekte priprema u budućnosti, a osvrnuo se i na svoju poimanje (klasične) glazbe, kao i na svoje neobične hobije koje često spaja s ljubavlju prema violini.
Kako ste doživjeli koncert pred hrvatskom publikom koja vas dosad nije imala prilike vidjeti u ovakvom električnom izdanju u tandemu s Vlatkom Stefanovskim?
– Najprije bih rekao da sam pred hrvatskom publikom zadnji put svirao prije tri dana u Ohridu i da sam imao već šest koncerata samo tijekom ovog mjeseca u Hrvatskoj, a inače svakoga ljeta sviram deset do petnaest koncerata ovdje i tijekom svih ovih godina nisam radio neke pauze što se toga tiče. Hrvatska publika me sluša čak možda i previše.
Dobro, no sinoćnji nastup je ipak bio malo drugačiji?
– Istina, ali i ovakav tip koncerata kakav sam imao sinoć s Vlatkom Stefanovskim izvodim u posljednje vrijeme relativno često, tako da nije to nešto potpuno novo. Doduše, novo je za neke ljude koji ne znaju ustvari što da očekuju. Recimo, samo ovoga mjeseca sudjelovao sam u četiri različita projekta, odnosno četiri različita performansa. Jedan je bio klasični recital na violini i klaviru što često izvodim na ovim prostorima i koji je dosta interaktivan. Onako malo pričam između pojedinih izvedbi, zezam se s publikom… Zatim sam svirao u duetu zajedno s Edinom Karamazovim, i to je već druga godina da nastupamo zajedno, primjerice lani smo nastupili skupa na desetak koncerata diljem Jadrana. Nakon toga sam radio projekt »Tango Story« koji je fantastičan, i u sklopu s kojega sam imao prilike surađivati sa slovenskim glazbenicima iz grupe koja se zove »Ars tango« te njihovim umjetničkim voditeljem Markom Hatlekom, premda svi oni podjednako sudjeluju sa svojom svirkom u tim nastupima. U sklopu izvedbi u tom projektu ja sviram, ali i plešem. Ovo što je publika imala prilike vidjeti zasigurno je »najelektronskija« varijanta od svega čime se ja bavim, te je najbliže zapravo rock glazbi, ali definitivno uzbudljiva i interesantna te meni predstavlja i jedan svojevrstan izazov.
Klik na »dislike«
Među publikom je bilo jako puno onih koji su bili oduševljeni koncertom, no primijetio sam i da su neki posjetitelji odlazili nakon polovice vašeg nastupa, a kad sam ih pitao koji je razlog tome rekli su mi kako su očekivali da će se na repertoaru naći više skladbi klasične glazbe. Kako to komentirate?
– Žao mi je zbog toga. Mislim da na neke koncerte za koje ne znate što će se na njima točno dogoditi, trebate ići bez očekivanja, a ne s nekim predumišljajem, jer najvjerojatnije ono što ćete vidjeti neće baš u potpunosti odgovarati vašoj viziji. Znam da su neki među publikom možda očekivali da će čuti više klasike, ali barem u ovoj verziji koja je ustvari na neki način prva verzija našeg projekta, odnosno jedan početak u smislu osmišljavanja programa, te u vidu međusobnog upoznavanja uopće nas kao muzičara, da je to po mom mišljenju izgledalo sasvim dobro. Ja sam se zapravo priključio onome što ostatak ovog benda radi, ali projekt po svojoj definiciji ide dalje u smislu da se mijenja. Ideja je da naše izvedbe u jednom trenutku počnu naginjati više i na klasiku. Trebalo je od nečega da se počne… A sad, znate što – za svaki film, za svaku pjesmu i za svakog umjetnika naći ćete nekoga kojemu se ne sviđa njegov rad. Za svaki video na Youtubeu, koliko god da je genijalan, makar se radilo o nastupu nekih apsolutno legendarnih izvođača, uvijek će se naći netko tko će kliknuti na »dislike«. To mi nikad nije bilo jasno – tko su zapravo ti ljudi koji kliknu »ne sviđa mi se«? Pokušavaju li biti različiti, drukčiji od ostalih? Znate ono, gledate neki povijesni snimak koji je zbilja legendaran po svemu, i uvijek se nađe netko tko kaže »meni se ovo ne sviđa«. Tako da ja se ne obazirem pretjerano na te stvari. Prije svega, radim ono što osjećam da bih volio raditi, ono u čemu uživam i to s ljudima s kojima mi je lijepo surađivati, a sve drugo je manje važno.
Kako je zapravo došlo do suradnje s Vlatkom Stefanovskim te ostalim članovima benda, basistom Đokom Maksimovski te bubnjarom Deanom Dinom Milosavljevićem?
– Dugo vremena, još prije nego što smo krenuli s ovim projektom, postojala je obostrana želja Vlatka i mene da sviramo zajedno, a nas je zapravo u tehničkom i praktičnom smislu spojila »Beogradska kulturna mreža«. Radi se o velikoj glazbenoj organizaciji koja inače radi i na mnogim drugim velikim projektima, te o mladim ljudima koji su puni entuzijazma i oni su ustvari bili to »vezivno tkivo« između nas dvojice da krenemo u ovaj projekt. Nakon toga smo mi muzički išli to dalje razrađivati.
Glazbeni snobizam
Kako vidite budućnost klasične glazbe, može li ona opstati u svom »klasičnom« i možda pomalo zatvorenom obliku kakvom je mnogi u ovom trenutku doživljavaju?
– Ma znate što, smatram da sama klasika nije problem, odnosno nema ničeg lošeg u klasičnoj glazbi samoj po sebi.»There is nothing wrong with classical music«, ako mogu to tako formulirati. Njoj samoj kao takvoj ništa ne fali, to je predivna glazba, ali bojim se da je njena prezentacija suvremenoj publici malo, ili bolje reći mnogo, zastarjela. Radi se o tome da je program koji se nudi publici često neinteresantan, da su oni koji taj program sastavljaju često veoma konzervativni, jer im dolazi starija publika koja jednostavno ne voli slušati ništa što je iole moderno u nekom smislu i što je iole izvan ustaljenih klasičnih formi. To se onda pretvara u začarani krug koji postaje svijet za sebe i koji je s vremenom sve manji i manji. Nisam nimalo zainteresiran da budem dio nečeg takvog, ali s druge strane smatram da ima itekako uspješnih i dobrih koncertnih sezona koje na veoma zanimljiv način sastavljaju svoj program, dovode umjetnike koji predstavljaju kvalitetnu mješavinu starog i novog te prije svega. Ono što je zapravo i najvažnije, da su sami umjetnici otvoreni i interesantni. Mislim na one koji prezentiraju svoju glazbu publici na otvoren način, a ne snobovski. Jer, znate, snobizma u klasičnoj glazbi zbilja ima u velikoj mjeri. Na pozornicu izađe neki umjetnik koji kao da mrzi što je tu i gleda na publiku kao na neko tijelo koje nema šanse da razumije što on ili ona sada njima tu daje.
Publika ponekad ne zna ni kada treba početi pljeskati…
– Ma daaa! I onda ako netko, ne daj Bože, počne pljeskati između stavaka, odmah se prema publici upućuje onaj unezvijereni mračni pogled, koji pokušava otkriti tko se usudio pljeskati za vrijeme svirke. Mislim, pa čemu to?! To mi je toliko glupo da jednostavno ne mogu to pojmiti! No, kažem opet, kad se začuje muzika iz instrumenata, to i dalje ostaje klasika, jer ona ima svoju vrijednost, ali bojim se da je uvelike otišla u jedan snobizam koji je po mom mišljenju potpuno nepotreban i koji je daleko od onoga što su ti sami kompozitori radili. Oni su recimo svirali po kućama, improvizirali… Beethoven, Mozart, Chopin ili Liszt, pa sve su to bili fenomenalni svirači koji su se okupljali s drugim muzičarima svoga vremena i pravili »jam sessione«. To danas ljudi koji se bave klasičnom glazbom više ne rade i nažalost djeluju kao da su nekakvi muzejski čuvari.
Gdje sebe vidite kao izvođača u budućnosti? U klasičnoj glazbi, tangu, projektima koje radite sa Stefanovskim i Karamozovim, ili u svemu tome zajedno?
– Svi ovi projekti dijelovi su moje ličnosti. Naprimjer tango. Naprosto obožavam plesati tango i kad su mi recimo predložili da ga sviram, imao sam samo jedan uvjet, a taj je bio da ga na sceni i plešem. Svi ovi projekti zapravo su otjelotvorenje mojih hobija i mojih poriva, a klasika je svakako jedan od njih. Ja sam i dalje prije svega klasičar, i ne razmišljam o tome da to odbacujem. Na neki način, niti ne mogu krenuti u nešto kompletno novo što ne bi uključivalo i tu komponentu. Nema naprosto potrebe za time da biram između svega toga, jer sve ovo što radim zapravo je jedan dio moje ličnosti. Poslije jednog takvog električnog koncerta kojega smo imali u Opatiji, kad se radi o zvuku koji te pomiče dok si na sceni, mislim doslovno fizički pomiče, večeras ću u Udinama primjerice izvesti jedan recital s klavirom gdje je pak riječ o jednom sasvim drukčijem »soundu«. U tome ću jednako tako uživati.
Uspomene iz Opatije
Još kao dječak dolazili ste vrlo često u Opatiju, svirali ste ovdje na koncertima. Kakve vas uspomene vežu za Opatiju?
– Pa da, tu i tamo. To nije toliko neki strah koliko uzbuđenje da se što prije krene. No, svaki muzičar ima neku vrstu treme prije nastupa, u manjoj ili većoj mjeri. Jedina razlika od umjetnika do umjetnika je u tome kako se s tim nosi.
– Vježbam jogu praktički svaki dan, to je jedna odlična fizička vježba koja me onako na jedan pravi način centrira. Osim toga skačem padobranom, to mi je hobi i do sada sam izveo nekih 500 skokova. Kad imate takve hobije, onda to nekako stavi u perspektivu sve ostalo. Činjenica je i da ponekad neki nastup na koncertu sigurno zna biti strašniji od skoka iz aviona, ali opet kad pred sobom imate čin gdje ste stopostotno odgovorni za sebe, gdje sami kontrolirate svoju sudbinu od početka do kraja kao što je slučaj kod skakanja s padobranom, onda održati jedan koncert stvarno ne doživljavate kao pitanje života i smrti. Odrastao sam s jednom dozom straha od scene, jer sam kao mali imao odgovornost s kojom sam se morao nositi, ali reakcija na strah prije svega je fizička, a ne psihološka. Znači srce počne brže kucati, znoje vam se ruke, krene adrenalin, zatežu se mišići… To je sve podsvjesno. Mozak tu situaciju percipira kao nešto što vas ugrožava, a ako to dopire do vas onda postanete svjesni tog straha, i to može postati ozbiljna prepreka, pogotovo glazbeniku koji treba odsvirati neku zahtjevnu kompoziciju. Ako osjetim da mi se to događa, pustim svoje tijelo da odreagira na način koji mora, no moje misli su jasne i moje namjere su jasne i nema tu nikakve bojazni. Tijelo se tada nakon par minuta samo smiri.
– Volio sam Opatiju, jer mi je tada more bila vrlo interesantna stvar, bilo je odlično za kupanje, što to je meni bilo vrlo važno kao klincu. Recimo, ima li plaža kamenčiće ili skakaonicu bilo mi je puno bitnije od podatka je li sala u kojoj ću nastupiti velika ili mala. To mi je tada bilo zaista sekundarno. No, ima jako puno ljudi iz Opatije koji su bili dio tog perioda kad sam bio klinac te nastupao ovdje. Neke od njih sam dobro zapamtio, no od toga razdoblja do danas meni se toliko toga dogodilo, dok je život većine tih ljudi ostao sličan ili isti. Moj se život od tada promijenio ne ni za 180, nego za 360 stupnjeva. Pa čak i više od toga na neki način. Sve te godine… to je more ljudi koje sam upoznao, a kao dijete zapravo nisam toliko obraćao pažnju na taj ljudski kontakt, jer su to više radili moji roditelji, dok je meni bilo tada važnije da se igram i zezam zajedno s bratom. Tek sada ustvari mogu pojmiti vrijednost svega toga. Tako da stvarno se nastojim prisjetiti neke osobe kad mi kaže »znaš, ja se tebe sjećam kad si imao devet godina« ili tako nešto. Nekada se sjećam, a nekada stvarno ne, ali u svakom slučaju cijenim to što ljudi nose u sebi uspomenu na mene.
Koliko se vaše djetinjstvo razlikovalo od onoga vaših vršnjaka? Je li vam epitet muzičkog čuda od djeteta ponekad smetao u odnosima sa vašim vršnjacima?
– Tu i tamo. Uvijek se sjetim one epizode »South Parka« u kojoj se pojavljuje neki klinac koji provodi život pod staklenim zvonom i dođe u javnu školu pa mu se dogodi da ga već prvoga dana zalijepe selotejpom za klupu. Imao sam normalan odnos sa svojim vršnjacima koji je uključivao puno lijepih trenutaka, iako je bilo i tih situacija u kojima se valjda svatko mrzi naći. Budući da sam bio veoma medijski eksponiran, moji prijatelji su shvatili da se ja bavim nečim drugačijim i možda im je tada to bilo malo čudno za shvatiti. No, generalno sam imao normalan odnos sa svojim vršnjacima, imam nekoliko prijatelja iz osnovne škole koji su mi i dan-danas prijatelji. Imao sam zapravo najnormalnije djetinjstvo s obzirom na tu činjenicu da moje djetinjstvo zbog mnogih stvari nije bilo nimalo normalno.
Paralelni svijet
Godine 1992. kad je počeo rat otišli ste zajedno s roditeljima iz Beograda u Italiju. Kako je to razdoblje velikih društveno-političkih promjena utjecalo na vas kao osobu te kao violinista?
– Rat i sve ono što se tada događalo utjecalo je na sve nas, premda su mene moji roditelji u velikoj mjeri štitili od svega toga, tako da stvarno nisam znao točno što se događa. Mislim da je cijela situacija zapravo bila u tolikoj mjeri komplicirana da zapravo mnogi nisu znali što se točno događa. Ja sam se onda okrenuo violini kao nečemu što će postati moj fokus i krenuo na međunarodna violinska takmičenja te sam jednostavno sve to ostavio sa strane, u nekom paralelnom svijetu. Na neki način ta situacija u kojoj sam se našao bila mi je i inspiracija te poticaj da u glazbi pronađem nešto dobro, ali sigurno da me je ono što se događalo na prostoru bivše Jugoslavije smetalo, jer je u principu riječ o jednoj velikoj tragediji. No opet, nije to prva niti posljednja tragedija u povijesti čovječanstva, nego se nama dogodila pa nam djeluje da smo jedini koji smo tako nešto doživjeli.
Kako danas gledate na Beograd, je li to i dalje vaš grad, ili sebe smatrate građaninom svijeta? Postoji li mogućnost da jednoga dana opet živite u Beogradu?
– Ne, Beograd će zauvijek ostati moj grad, to je mjesto otkuda sam potekao. Volim s druge strane da se osjećam kao građanin svijeta i toliko putujem da ne mogu nikada razmišljati o jednom mjestu na kojem bih se skrasio za stalno. Jednostavno u mom slučaju u ovom trenutku to je sada i nemoguće, ali volim doći u Beograd, volim duh koji je ostao bez obzira na sve i družiti se s ljudima koji su mi dragi. No, ne bih mogao živjeti tamo, ili barem ne u ovom trenutku. Možda ću jednoga dana živjeti tamo, no opet, možda ću jednoga dana živjeti i u Opatiji.
Disciplina i odgovornost
Profesor ste na Sveučilištu Illinois. Kako danas gledate na rigorozan muzički trening koji ste morali proći u vrlo ranim godinama života, odnosno da li biste danas kao pedagog ipak nešto promijenili vezano za svoj glazbeni odgoj?
– U neku ruku taj trening koji je veoma rigorozan, sistematičan i metodičan mora postojati i to je tako u praktički svakom muzičkom odgoju kad je u pitanju klasična glazba. Mi se zaista pripremamo kao atlete, poput nekih gimnastičara koji vrlo rano počinju svoje tijelo navikavati na određene napore. Toliko je to komplicirano na psihomotoričkom, biomehaničkom i emocionalnom nivou, tako da su jednostavno potrebne godine i godine truda da to postane dio vaše prirode kako biste se onda mogli izraziti kroz instrument na način da ne razmišljate previše o tome. E sad, gledajući unazad sigurno je lako nalaziti greške u pojedinim stvarima, ali mislim da cijeli taj odgoj koji sam primio kao violinist, ali i kao osoba, je doprinio tome da sam sada ovdje gdje jesam. U svakom smislu – kako u pozitivnom, tako i u negativnom. No, ne bih ništa mijenjao, jer ja sada živim svoju viziju i bavim se muzikom, što sam oduvijek i želio.
U kojoj mjeri je vaš uspjeh plod utjecaja vaših roditelja i učitelja, a koliko je vaš karakter te vaša želja utjecala na to da postanete vrhunski violinist?
– I jedno i drugo je u pitanju. Disciplina i odgovornost je nešto što se ugrađuje, ali s druge strane imate ličnosti koje to ne mogu prihvatiti tek tako, na silu. Oduvijek sam imao u sebi taj jedan vojnički mentalitet u smislu da sam imao svijest o tome što je dužnost i onda bih uvijek svoje odradio, ono što se zahtijevalo od mene, a poslije bih išao igrati se i zezati.
