Film

Slutnje i prikazivanja: “Duboki rezovi” u mreži nezavisnih kina

Dragan Rubeša

Triptih spaja motiv nasilja koje razara intimu, obitelj i povjerenje. Iako njegov naslov priziva Altmana (šifra: »Kratki rezovi«), priče ne razdvajaju nagli montažni rezovi, već one fluidno ulaze jedna u drugu. Povezuju ih i dječje tragedije, ali i tragedije teensa i odraslih



Tematski naizgled labavo povezan, triptih »Duboki rezovi« – premijerno prikazan na lanjskoj Puli – spaja motiv nasilja koje razara intimu, obitelj i povjerenje. Iako njegov naslov priziva Altmana (šifra: »Kratki rezovi«), priče ne razdvajaju nagli montažni rezovi, već one fluidno ulaze jedna u drugu.


Povezuju ih i dječje tragedije, ali i tragedije teensa i odraslih koje generiraju obiteljske napetosti i prikrivanja, bilo da se uzrok junakove smrti lažno prikazuje u javnosti kao »ugriz poskoka« (Turić) ili se modrice bračnog nasilja lažno prikazuju prema ostatku obitelji kao pad na ulazu u kadu (Peruzović).


Patrijarhalna sredina


Najbolja prva priča »Trešnje« u režiji provjerene Dubravke Turić, premijerno je prikazana kao samostalna cjelina 2017. u kratkometražnom programu prestižnog canneskog »Quinzainea«. Nastala prema pripovijetci »Pederi« Olje Savičević Ivančević, priča sagledava zatucanost patrijarhalne sredine Zagore očima jednog dječaka iz »Šupka Donjeg« (odlični odabir malog Roka Glavine).




A napetost i razdor u njegovoj obitelji generira »sumnjivi« odnos dječakova starijeg brata Davida s momkom koji je došao iz Berlina, koji prerasta u nešto puno intimnije od klasičnog prijateljstva. Iako se autorica više oslanja na slutnju, nego na eksplicitniji prikaz njihova zabranjenog homoseksualnog odnosa (»David i Vanja su stalno bili skupa«).


Sestra zlostavljačica


U drugoj priči »Smrt bijela kost« Filipa Mojzeša, dvije djevojčice koje s roditeljima ljetuju u vikendici, upuštaju se u morbidnu »bondage« igru s dječakom iz susjedstva, kojoj je kao kontrapunkt postavljena njihova naizgled nevinija igra skrivača. Način na koji Mojzeš promatra lik dijabolične starije sestre zlostavljačice, puno duguje Hanekeu i naracijama Lucille Hadzihalilovic. Iako njeni roditelji, svjesni njene monstruoznosti, pokušavaju prikriti njene postupke. Šteta što ovakva interakcija nije dobila dublju razradu, već autor pod krinkom ambivalentnosti igra na otvorenu završnicu.


Treća priča »Predmeti koji tonu« Filipa Peruzovića također ima dječje likove povezane s motivom slutnje i smrti, iako su oni svedeni na aktere jednog malog kućnog videa iz junakova djetinjstva, dok je u prvom planu dvojba oca koji postupno shvaća da njegova kći u braku s vlasnikom kafića trpi nasilje u braku. Poput Mojzeša, tako i Peruzović previše toga ostavlja otvorenim i nejasnim.