
iStock
povezane vijesti
Antički Rimljani bili su majstori arhitekture i inženjerstva, a njihova najpoznatija dostignuća poput akvedukata i veličanstvenog Panteona svjedoče o izvanrednoj trajnosti njihovih građevina.
Znanstvenici su još ranije utvrdili da tajna dugovječnosti leži u posebnoj vrsti betona poznatog kao pozzolanski beton, koji je iznimno otporan i daje građevinama izvanrednu čvrstoću.
Pozzolanski beton nastaje miješanjem vulkanskog pepela – pozzolane, nazvane po talijanskom gradu Pozzuoliju – s vapnom i vodom. Ova smjesa stvara snažan i izdržljiv materijal koji je omogućio Rimljanima da grade monumentalne građevine koje su opstale gotovo 2.000 godina.
Najnovija istraživanja, međutim, otkrivaju da je priča o rimskom betonu složenija nego što se dosad mislilo. Tim znanstvenika s MIT-a, predvođen znanstvenikom Admirom Masicom i građevinskom inženjerkom Lindom Seymour, analizirao je uzorke rimskog betona stare 2.000 godina iz arheološkog nalazišta Privum. Koristeći napredne tehnike poput mikroskopije, spektroskopije i rendgenske difrakcije, otkrili su da su u betonu prisutni mali bijeli fragmenti vapna, koji nisu posljedica loše kvalitete ili nepravilnog miješanja, kako se ranije vjerovalo.
Rimljani su, naime, vjerojatno koristili metodu “vrućeg miješanja”. To znači da su vapno (kalcijev oksid) izravno miješali s pozzolanom i vodom na vrlo visokim temperaturama.
Ova metoda ima brojne prednosti, jer omogućuje kemijske reakcije koje se ne bi dogodile pri nižim temperaturama. Znatno se skraćuje vrijeme stvrdnjavanja i sušenja betona, čime se ubrzava gradnja.
Još fascinantnija osobina rimskog betona je njegova sposobnost samopopravljanja. Kada se u betonu pojave pukotine, one se šire prema fragmentima vapna. Kad voda uđe u pukotinu, reagira s vapnom i stvara kalcijev karbonat, koji ispunjava i zatvara pukotinu, sprječavajući njezino daljnje širenje.
Ovaj fenomen potvrđen je i na drugim drevnim građevinama, poput grobnice Caecilie Metelle, gdje su pukotine bile ispunjene kalcitom.
Upravo zbog ove sposobnosti, rimski betoni u morskim lukobranima opstaju unatoč stalnoj eroziji.