Jedini europski kralježnjak adaptiran na život u podzemlju visoko je na listi ugroženih, a hrvatski program Proteus pokušat će utvrditi rasprostranjenost i osigurati opstanak vrste
Ona je jedini europski kralježnjak adaptiran na život u podzemlju, koji lovi u potpunom mraku i ima razvijen moćan »senzorni« sustav mirisa, okusa, sluha i elektroosjetljivosti. Zbog toga može osjetiti vrlo niske koncentracije organskih sastojaka u vodi, a mirisom procjenjuje kvalitetu i kvantitetu plijena. Ona je i jedini vodozemac koji može preživjeti bez hrane više od deset godina i sposobna je doživjeti gotovo 60 godina života, što je čini vodozemcem s najdužim životnim vijekom. Njezine adaptacije na podzemni život posljedica su evolucijskog razvoja dugog više od 190 milijuna godina, a uključuju i činjenicu da u vodi diše škrgama i kožom, a u hipoksičnim uvjetima plućima. No bez obzira na te začudne evolucijske prilagodbe koje joj dopuštaju život na mjestu gdje malo koja druga vrsta može opstati više od nekoliko dana, čovječja ribica – endem podzemnih slatkovodnih staništa dinarskog krša, pronađen samo na području Slovenije, Hrvatske i BiH, danas spada u skupinu ugroženih vrsta. Tamo gdje gotovo nikad ne prodire ni sunčevo svjetlo, posljednjih je desetljeća, naime, prodrlo ljudsko smeće i zagađenje s površine.
EDGE lista
Iz ovog razloga čovječja ribica, poznatija kao Proteus anguinus, nalazi se trenutačno na 18. mjestu EDGE liste vodozemaca koja obuhvaća evolucijski najnevjerojatnije, no istovremeno i najugroženije vrste na svijetu. Kako bi učinili konkretnije pomake po pitanju očuvanja ove najpoznatije endemske vrste s naših prostora, prošle je godine Hrvatsko herpetološko društvo u suradnji s Hrvatskim institutom za biološku raznolikost iniciralo i razradilo program zaštite Proteus, koji je u konkretniju realizaciju krenuo prošlotjednom međunarodnom radionicom u Ogulinu. Jedan od glavnih ciljeva programa zaštite, kako nam je objasnio njegov voditelj Dušan Jelinić, je utvrditi područje rasprostranjenosti čovječje ribice i osigurati opstanak vrste, jer su podaci o rasprostranjenosti i općenita znanja o ekologiji i biologiji vrste i dalje rijetki usprkos tome što je ona najprepoznatljiviji predstavnik endemske podzemne faune. To podrazumijeva kvalitetniju i detaljniju potraga za novim staništima i provjeru postojećih lokacija za koje nije posve sigurno jesu li stanište čovječje ribice ili nisu.
Indikator pitke vode
Glavni cilj projekta »Proteus« je poboljšati općenito znanje o vrsti koje će omogućiti da se napravi akcijski plan zaštite čovječje ribice u Hrvatskoj te povećati opću osviještenost lokalnih zajednica. Jedna od namjera je zaštititi resurse pitke vode kroz promociju čovječje ribice kao vrste indikatora čiste vode. Među konkretnije akcije unutar projekta spada i sakupljanje DNA uzoraka iz različitih populacija s proučavanih lokaliteta, testiranje uzoraka na prisutnost gljivice Batrachochytrium dendrobatidis, određivanje veličine populacije i dobne strukture, prehrambenih navika i dostupnosti plijena te potencijalnih predatora i detektiranje glavnih razloga ugroženosti.
PROTEUS ANGUINUS
» 10 godina može preživjeti bez hrane
» 60 godina može doživjeti čovječja ribica
» 190 milijuna godina traje evolucijski razvoj
» u vodi diše škrgama i kožom, a u hipoksičnim uvjetima plućima
» može osjetiti vrlo niske koncentracije organskih sastojaka u vodi
Jedno od takvih je primjerice i svojedobni nalaz na području Rječine kad je voda izbacila na površini jednu čovječju ribicu, no ostalo je enigmom je li ta jedinka igrom slučaja »zalutala« tamo ili se negdje na tom području krije stanište. Hrvatski znanstvenici sada međutim barataju s novim metodama.
Speleoronjenje
– Danas je moguće iz uzorka vode detektirati živi li u tom dijelu podzemlja od kud izlazi voda čovječja ribica, jer se u toj vodi mora moći detektirati njezin DNA, pojasnio nam je Jelinić. Na ovaj će se način moći ispitati potencijalna prisutnost čovječje ribice i u potpuno nedostupnim špiljama.
No unatoč razvoju znanstvenih metoda, potragu za čovječjom ribicom posljednjih je deset godina zapravo obilježio razvoj jedne posve drugačije discipline – speleoronjenja.
Ova složena i relativno opasna aktivnost koja podrazumijeva da je osoba koja se njome bavi istovremeno i odličan speleolog i još bolji ronioc, u Hrvatskoj se intenzivnije prakticira tek posljednja dva desetljeća. »Intenzivnije« pritom podrazumijeva da se njome i dan danas bavi tek petnaestak ljudi, što ne čudi osobito kad se zna da ona najčešće podrazumijeva ronjenje kroz vrlo uske mračne potopljene kanale, smještene vrlo često duboko pod zemljom, u kojima se i najmanja greška vrlo teško može ispraviti. No tijekom godina broj speleoronjenja u Hrvatskoj polako se, ali sigurno povećavao, što je usput, pomalo neočekivano utjecalo i na informacije o čovječjoj ribici.
A da proteus anguinus ne obitava isključivo na dnu jama i špilja, dokazuju i oni neobičniji nalazi njezinih staništa. Čovječja ribica tako je pronađena čak i ispod pulske Arene, u starom rimskom bunaru. Ne treba sumnjati da će se intenziviranjem potrage ovaj neobični vodozemac »pojaviti« i na mnogim drugim, možda i posve neočekivanim mjestima. Valja se samo nadati da će potraga biti brža od sve učestalijeg ritma zagađivanja jama, špilja i podzemnih izvora.
