Institut »Pasteur«, ali i druge znanstvene ustanove u svijetu, nizom aktivnosti obilježavaju 200. obljetnicu rođenja francuskog kemičara i biologa Louisa Pasteura. Najpoznatiji je po izumu pasterizacije, koja se koristi u konzerviranju pića i hrane te pomaže u smanjenju mikroorganizama koji mogu uzrokovati bolesti. Pasteur je skovao i termin cijepljenje. Izmislio je cjepivo protiv bjesnoće, a istraživao je i otkrio cjepiva i protiv nekih drugih bolesti.

Louis Pasteur rođen je 27. prosinca 1822. u regiji Jura, u naselju Dole u Francuskoj, u obitelji kožara. U ranoj životnoj dobi bio je prosječan učenik, nadaren za crtanje i slikanje. Diplomirao je kemiju u Besanconu, a doktorirao je na École normale supérieure u Parizu.

Nakon što je kratko radio kao profesor fizike u Dijon Lycée, godine 1848. postao je profesor kemije na Sveučilištu u Strasbourgu, gdje je upoznao Marie Laurent, kćer rektora sveučilišta koju je i oženio 1849. godine. Imali su petero djece, od kojih je samo dvoje odraslo. Troje je, naime, preminulo od tifusa još u djetinjstvu. Ova osobna nesreća nadahnula je Pasteura da istražuje lijekove za takve bolesti.

Od 1854. godine djelovao je na Sveučilištu u Lilleu, gdje je bio profesor i dekan na novoosnovanome znanstvenom fakultetu. Bio je voditelj znanstvenih istraživanja na École normale supérieure u Parizu te laboratorija fiziološke kemije iste institucije, a zatim je bio profesor kemije na Sorboni.

Od 1888. do smrti bio je na čelu novoosnovanoga Pasteurova instituta u Parizu. Godine 1881. imenovan je članom Francuske akademije. Bio je uvjereni pacifist i patriot te je nakon pruskog bombardiranja Pariza zatražio da se njegovo ime briše s popisa počasnih doktora Sveučilišta u Bonnu. Pasteur je vjerovao »da će znanost pokoravajući se zakonu humanosti stalno nastojati (opirući se zakonu rata, krvi i smrti) proširiti front života«.

Kako čitamo na mrežnom izdanju Hrvatske enciklopedije, Pasteur se isprva bavio kristalografijom. »Proučavajući optička svojstva vinske kiseline, dokazao je da se ona javlja u dvama optički aktivnim oblicima (stereoizomeri), koji polariziranu svjetlost zakreću u dva suprotna smjera; tim je istraživanjima Pasteur jedan od začetnika stereokemije. Potom se bavio problemom alkoholnog i mliječno-kiseloga vrenja.

Utvrdio je da vrenje uzrokuju mikroskopska živa bića, to jest da je ono biološke, a ne kemijske naravi, kako se do tada smatralo te da svako vrenje nastaje aktivnošću specifičnoga mikroorganizma. Istražujući kvarenje vina, ustanovio je da se ono kvari u dodiru sa zrakom.

Ispravno je zaključio da se mikroorganizmi koji uzrokuju kvarenje nalaze u atmosferi, a ne stvaraju se spontano u samom vinu, čime je pobio teoriju o spontanoj generaciji, odnosno rađanju mikroorganizama iz nežive tvari. Ustanovio je, nadalje, da se laganim zagrijavanjem vina sprječava razvoj mikroorganizama koji uzrokuju nepoželjne promjene.

Ta je spoznaja bila temeljem postupka sterilizacije, nazvanoga po njemu pasterizacijom, kojim je učinjena golema korist industriji vina i piva. Tijekom istraživanja vrenja Pasteur je zaključio da su i mnoge bolesti izazvane mikroorganizmima iz vanjskoga svijeta.

Njegova su otkrića potaknula engleskoga kirurga J. Listera na primjenu fenola (karbolne kiseline) u dezinfekciji rana, to jest na uvođenje antisepse u kirurgiju«, navedeno je u Enciklopediji.

Na poticaj francuske vlade, Pasteur je u razdoblju od 1865. do 1870. u uzgajalištima dudovih svilaca u južnoj Francuskoj istraživao uzroke epidemije koja je štetila industriji svile. Uspio je izolirati uzročnike bolesti, pronaći izvor zaraze i metodu njezina sprječavanja.

Tijekom 1880-ih počeo je proučavati uzročnike zaraznih bolesti u ljudi i životinja. Otkrio je prvi patogeni mikroorganizam, jednoga od uzročnika plinske gangrene (bakteriju Vibrio septique Pasteur). Uzgojivši kulture uzročnika kolere peradi (danas nazvanoga Pasteurella multocida), primijetio je da stare kulture gube virulenciju za kokošji organizam. Kokoši cijepljene tim kulturama nisu se razboljele, već su postale otporne na infekciju virulentnim sojevima uzročnika. Tim je pokusom Pasteur utemeljio cijepljenje.

U kulturi je uzgojio uzročnika bedrenice (bakterija Bacillus anthracis), bolesti koja je uništavala francusko stočarstvo, te usavršio metodu za dobivanje oslabljenih (atenuiranih) bakterija, kojima je virulencija bila smanjena. Cijepivši ovce takvim bakterijama, uspio je zdrave životinje učiniti otpornima na virulentne sojeve. Najpoznatije je Pasteurovo istraživanje bjesnoće.

Nije uspio izolirati specifičnoga uzročnika te bolesti (virus iz skupine rabdovirusa) niti ga uzgojiti u kulturi. Zaključio je da on napada središnji živčani sustav, pa je kralježničnu moždinu bijesnih pasa ucjepljivao u kralježničnu moždinu zdravih kunića, u kojima se virus uspješno razmnožavao. Kada bi jedna životinja uginula, njezinu bi zaraženu moždinu ucjepljivao u zdravoga kunića, i tako nizom prijenosa zaraženoga materijala uspio dobiti virus stabilne virulencije.

Uz pomoć É. Rouxa razradio je metodu za oslabljivanje toga virusa, a dobivenim je materijalom uspješno cijepio pse. Eksperimenti su konačno završeni kada je Pasteur 6. srpnja 1885. cjepivom protiv bjesnoće (antirabičnim cjepivom) spasio dijete koje je ugrizao bijesan pas. Cjepivo je prvi puta korišteno na 9-godišnjem dječaku. Nakon konzultacije s kolegama cjepivo mu je dao Pasteur, uz moguće kaznene posljedice, jer nije bio licencirani liječnik.

Dječak nije razvio bolest, te je Pasteur slavljen kao junak i nije tužen. Danas se zna da je rizik za takav prijenos bolesti oko 15 posto. Uspjeh u ovom slučaju postao je osnova za proizvodnju mnogih drugih cjepiva, te jedan od uspjeha Pasteurova instituta. Godine 1888. na poticaj Francuske akademije osnovan je u Parizu Pasteurov institut za istraživanja bjesnoće, ali i drugih zaraznih bolesti. Ondje je Pasteur nastavio istraživanja sa svojim učenicima i suradnicima (I. I. Mečnikov, É. Roux, A. Calmette i dr.). Poslije su se slične takve ustanove (tzv. antirabične stanice) osnivale širom svijeta.

Za Pasteura je vezana i takozvana teorija klica. Pokazao je da fermentaciju uzrokuje rast mikroorganizama i da je rast bakterija u juhi sastojaka posljedica biogeneze (žive stvari nastaju iz živih stvari, lat. Omne vivum ex vivo), a ne spontanog nastanka (tadašnja teorija da živi organizmi nastaju iz neživih tvari, primjerice mušice iz prašine). Prokuhane juhe izložio je zraku u posudama koje su sadržavale filter koji je sprječavao vanjski kontakt s podlogom.

U posudama ništa nije raslo, ako posude nisu otvorene i živi organizmi nisu izvana doprijeli u kašu. Bio je to jedan od najvažnijih pokusa koji je srušio teoriju spontane generacije, i išao u korist teorije klica. Iako Pasteur nije bio prvi koje je predložio teoriju klica (Girolamo Fracastoro, Agostino Bassi, Friedrich Henle i drugi učinili su to prije njega), on je proveo pokuse koji su jasno ukazivali na ispravnost teorije i pomogli uvjeriti Europu u njezinu ispravnost.

Danas se smatra ocem teorije klica i bakteriologije, zajedno s Robertom Kochom (izvor: Wikipedija). ​Pasteur je otkrio anaerobiozu, kojom se neki mikroorganizmi mogu razvijati i živjeti bez prisutnosti zraka tj. kisika, što je nazvano Pasteurov efekt. Godine 1848. realizirao je koncept ljevorukog i dešnjaka, otkrivši da gotovo svaki živi organizam u svom tijelu ima molekule koje rotiraju u jednom od ovih smjerova.

Naime, on je odvojio lijevu i desnu kristalnu formu kako bi nastale dvije vrste kristala: u otopini je jedan oblik rotirao svjetlost ulijevo, a drugi udesno. Jedna od anegdota vezanih za njega kaže da se nikad ni s kim nije rukovao, a nije napravio iznimke ni kada su u pitanju članovi kraljevske obitelji. Bio je prestravljen potencijalnim bolestima koje bi mogao dobiti od ljudi s kojima je dolazio u kontakt.

Louis Pasteur je preminuo 1895. u blizini Pariza zbog komplikacija nekoliko moždanih udara, od kojih je prvi doživio 1868. Pokapan je u katedrali Notre Dame, ali su mu ostaci pohranjeni u kripti u Pasteurovom institutu u Parizu. Njemu u čast nazvani su Pasteurov institut i Sveučilište »Louis Pasteur« u Strasbourgu, te brojne ustanove i lokaliteti diljem svijeta. Dobitnik je brojnih počasnih priznanja u Francuskoj i svijetu.

Tako je u Francuskoj 1881. dobio najveći stupanj Legije Časti, Veliki Križ, dok su mu Nizozemci dodijelili svoje najviše priznanje Leeuwenhoekovu medalju 1895. godine. Zaključimo prisjećanje na Pasteura jednim od njegovih najpoznatijih citata: »Znanost ne poznaje zemlju, jer znanje pripada čovječanstvu i ono je baklja koja obasjava cijeli svijet.«