Znanstvenici su bili poprilično zbunjeni kada je vidrama s Aljaske dijagnosticiran virus tuljanskog štenećaka (PDV) 2014. godine. Virus je do tada opažen samo u Europi i na istočnoj obali Sjeverne Amerike. “Nismo shvaćali kako je virus s Atlantika završio u ovim morskim vidrama. To nije široko rasprostranjena vrsta”, kaže Tracey Goldstein, znanstvenica kalifornijskog sveučilišta koja istražuje kretanje patogena kroz morski ekosustav. 

Koristeći podatke prikupljane tijekom petnaest godina, Goldstein i njezin tim su od 2001. do 1016. godine povezali virus s opadanjem Arktičkog oceana. To je vjerojatno zaražene životinje natjeralo da se kreću zapadno, u nove teritorije gdje se virus do tada nije pojavljivao. Rezultati su objavljeni ovih dana u časopisu “Scientific Reports“, a pokazuju koliko klimatske promjene omogućuju bolestima da se šire novim putevima. 

Iz Europe do Sjeverne Amerike

Virus tuljanskog štenećaka je prvi put otkriven 1988. godine na sjeveru Europe gdje je preminulo otprilike osamnaest tisuća tuljana. Slično raspršivanje virusa se dogodilo i 2002. godine. Do sada nije zaključeno točno porijeklo ovog smrtonosnog virusa. Neka istraživanja pokazuju da je krenuo s Antarktike, ali je u različitim oblicima pronađen kod desetaka životinja. Lokalni veterinari redovito cijepe pse protiv verzije ovog virusa koja pogađa i pseću vrstu. Kod tuljana, kao i kod pasa, simptomi virusa uključuju otežano disanje, izlučivanje tekućina iz nosa i očiju te groznicu. Uz ovo, kod morskih životinja simptomi uključuju i nepravilno plivanje. Virus se širi direktnim kontaktom ili ako životinja dođe u dodir sa zaraženim izmetom. 

“Za virus se pokazalo da se vrlo jednostavno širi među morskim životinjama”, kaže Shawn Johsnon, potpredsjednik veterinarske medicine u centru “The Marine Mammal” u Kaliforniji. 

Prva veća epidemija virusa na istočnoj obali SAD-a dogodila se 20016. godine. Tijekom prošle godine, NOAA je otkrivala nešto što opisuju kao “abnormalno visoku brojku preminulih tuljana od Mainea do Virginije”. Rezultati testiranja su ukazali na spomenuti virus.

Da bi otkrila gdje se virus proširio sa sjevera Europe do sjevernog Pacifika tik uz obalu Aljaske, Goldstein je sa svojim timom istraživala studije i zapise bioloških uzoraka. Isti su uzeti od dvije i pol tisuće živućih te od stotinu šezdeset i pet uginulih tuljana. Spomenuti uzorci su uzeti od vrsta koje su provodile bar dio vremena na arktičkom ledu. Znanstvenici su istražili podatke o razini morskog leda u određeno doba godine te zaključili da je u godinama kada je razina morskog leda bila niska, iduća godina pokazala porast zaraženih virusom.

Posljednja godina iz koje su istraživali podatke bila je 2016., a u protekle tri godine – led Arktičkog oceana se nastavljao smanjivati. 

Porast mnogih smrtonosnih bolesti

Morski led otvara nove rute kretanja za morske životinje čime im je olakšan put s Atlantika do Pacifika preko Arktičkog kruga. Goldstein kaže da životinjama dodatni stres stvara potreba za traženjem hrane, što im može oslabiti imunološki sustav zbog čega su lake mete virusa. “Dalje putuju u potrazi za hranom. To im utječe na zdravlje i skloniji su oboljevanju”, dodaje.

Mnoštvo morskih vrsta svake godine migrira na Arktik koji može biti lokacija širenja virusa. 

Virus tek mora biti detektiran u Kaliforniji, ali Johnson kaže da su ostali znanstvenici na oprezu. Postoji mogućnost širenja virusa na jug, a mnoge morske životinjske vrste u Kaliforniji migriraju na sjever i dolaze u kontakt sa životinjama iz regija na sjeveru gdje je zabilježen virus. Moguće je cijepiti neke životinje protiv PDV-a, ali čak niti to nije dovoljno za prevenciju širenja bolesti, kažu znanstvenici. Leptospiroza (poznata i kao tifus pasa te žetvena gripa) koja se može prenijeti sa životinja na ljude, u porastu je. U porastu je i cvjetanje algi zbog kojeg oboljevaju ribe, inficirajući se otrovom koji dovodi do moždanih oštećenja kod morskih životinja. 

“Moramo biti oprezni i pažljivo gledati. Moglo bi doći do velikih promjena u bolestima koje se šire”, zaključuje Johnson, a prenosi MSN.