Sve više znanstvenika ozbiljno razmatra ideju koja zvuči kao znanstvena fantastika. Svemir u kojem živimo mogao bi, po njihovoj tezi, biti sofisticirana računalna simulacija, a gravitacija – temeljna sila koja drži sve na okupu – možda je samo nusprodukt dubljih, informacijskih zakona prirode.

Britanski fizičar Melvin M. Vopson sa Sveučilišta u Portsmouthu nedavno je u časopisu AIP Advances objavio istraživanje koje sugerira da gravitacija nije klasična sila, već posljedica načina na koji svemir organizira informacije, slično kao što računala stalno komprimiraju i optimiziraju podatke radi uštede memorije i računalne snage.

Vopson je razvio koncept “druge zakonitosti infodinamike”, prema kojoj informacijski nered u zatvorenom sustavu mora ostati isti ili se smanjivati – suprotno poznatom drugom zakonu termodinamike, koji tvrdi da fizički nered uvijek raste. U svemiru, tvrdi Vopson, gravitacija je zapravo proces kojim se informacije “komprimiraju”, odnosno pojednostavljuju, baš kao što to rade algoritmi u digitalnim sustavima.

Kada se, primjerice, čestice ili objekti pod utjecajem gravitacije okupljaju (poput formiranja planeta ili zvijezda), informacijski opis tog sustava postaje jednostavniji i svemir štedi “računalne resurse”. Po toj logici, gravitacija je samo posljedica težnje svemira prema što većoj informacijskoj jednostavnosti.

Vopsonova teorija nadovezuje se na ranije ideje iz “informacijske fizike”, prema kojima je prostor-vrijeme zapravo mreža diskretnih informacijskih jedinica – poput piksela na ekranu ili kvadratića na digitalnoj slici. Svaki “piksel” sadrži osnovne informacije o svemiru, a njihovo grupiranje i organizacija određuju kako svemir izgleda i funkcionira.

Ovakav pogled na svemir podržavaju i drugi znanstvenici. Poznati fizičar John Archibald Wheeler još je 1989. predložio da je svemir “temeljno matematički”, dok je filozof Nick Bostrom 2003. godine iznio hipotezu da je vrlo vjerojatno da živimo u simulaciji-

Zanimljivo je da su zakoni fizike, matematičke jednadžbe i geometrijski obrasci koji upravljaju svime u svemiru – od gibanja planeta do ponašanja atoma – izuzetno slični linijama računalnog koda koje bi upravljale simulacijom. Čak i ograničenje brzine svjetlosti neki znanstvenici uspoređuju s ograničenjem brzine procesora u računalu.

Za sada, ova hipoteza ostaje na granici znanosti i filozofije, ali svakim novim otkrićem svemir se čini sve sumnjiviji.